Već u osnovnoj školi istraživao je djelo Mare Matočec, a nakon srednje škole upisao je povijest na Hrvatskim studijima, da bi ove godine doktorirao – Vlatko Smiljanić obranio je doktorat na fakultetu Hrvatskih studija s ocjenom summa cum laude i stekao akademsko zvanje doktora znanosti. Dr. sc. Vlatko Smiljanić jedan je od najmlađih doktora znanosti u Hrvatskoj. Kao student bio je dobitnik Rektorove nagrade za individualni znanstveni rad 2019., tri Pročelnikova priznanja za izvannastavne aktivnosti te Pročelnikove nagrade kao najbolji student završne godine preddiplomskoga studija povijesti. U Zavičajnom društvu Virovitičana dosad je triput bio gost i predstavljao svoje radove – kao srednjoškolac i kao student, s knjigom o Mari Matočec i njezinim djelima te kao diplomant povijesti 2020. godine, kada je predstavio svoju knjigu o Jovanu Stanisavljeviću Čarugi. I u svom doktoratu Vlatko Smiljanić bavi se Viroviticom i zavičajem – za temu je izabrao život i djelo Mirka Danijela Bogdanića, astronoma koji je živio krajem 18. stoljeća, a odrastao je u Virovitici.
S Vlatkom Smiljanićem razgovaramo o razlozima za bavljenje djelom Mirka Danijela Bogdanića, o bavljenju zavičajem, o sudjelovanju na skupu o istraživanjima komunističkih zločina u Drugom svjetskom ratu te o nedavnom prestanku njegova aktivnoga političkog angažmana.
Doktorirali ste na djelu Danijela Mirka Bogdanića i obranili temu Život i djela Mirka Danijela Bogdanića od 1760. do 1802. godine. Po čemu je danas aktualno djelo geografa i astronoma koji je živio krajem 18. stoljeća? Zašto ste izabrali djelo Danijela Mirka Bogdanića za svoj doktorat?
Mirko Danijel Bogdanić složena je povijesna osoba. Usudio bih se reći da je bio jedan od posljednjih kontinentalnih „renesansnih“ intelektualaca. Njegovo značenje za hrvatsku povijest i kulturu prije svega treba promatrati kao identitetsko, kulturološko i (pret)preporodno. Bogdanić je začetnik ideje za pokretanjem prvih novina na hrvatskomu jeziku koje su teritorijalno trebale obuhvaćati današnje granice Republike Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu. Dakle, riječ je o „začinjavcu“ hrvatskoga narodnoga i kulturnoga preporoda iz znanstvene sfere. Osim toga, Bogdanić je važan kao jedan od glavnih pomoćnika prilikom izrade prve javne karte Ugarske i njezinih susjednih zemalja. U tomu, životnom poduhvatu stekao je europsku slavu uglednoga znanstvenika. Znameniti matematičar Ivan Paskvić prozvao je „prvim matematičarom Habsburške Monarhije“. To dovoljno govori o njegovoj važnosti, ne samo za njegova života, nego i za kulturom sjećanja na njega poslije smrti.
Mirka Danijela Bogdanića sam odabrao za temu svoga doktorata jer su njegov život i djela, kao i kontekst vremena u kojemu je djelovao, najbolje sintetizirali sve moje znanstvene interese. Prije svega, riječ je o proučavanju zavičajne povijesti, povijesti znanosti, kulturne i intelektualne povijesti te povijesti odgoja i obrazovanja. Kroz sve ove (pod)grane humanističkih i društvenih znanosti proteže se Bogdanićevo djelovanje te značenje za hrvatsku povijest i kulturu. Osim toga, primijetio sam da se o Bogdaniću u Hrvatskoj vrlo malo znade, daleko manje od spoznaja koje o njemu postoje u Mađarskoj. Mađarska ga, između ostaloga, smatra svojim državljaninom. Međutim, Bogdanić je kroz svoja djela itekako dokazao da je itekako svjestan Hrvat već u mladim danima. On je uistinu pionir domoljublja iz znanstvene perspektive, koja se do sada nije toliko identitetski i kulturološki proučavala u hrvatskoj humanistici. Hrvatska znanstvena i odgojno-obrazovna baština nije sama sebi svrhom, a Bogdanićev primjer najbolje prikazuje njezinu složenost te važnost za hrvatski nacionalni i kulturni identitet.
U svom doktoratu opisujete odrastanje Danijela Mirka Bogdanića u Virovitici i utjecaj koji je Virovitica imala u Habsburškoj Monarhiji, kao trgovačko i prometno središte. Kako ste istraživali to povijesno razdoblje? Gdje je u Virovitici sačuvana dokumentacija o razdoblju Habsburške Monarhije?
Istraživanje života i djela Mirka Danijela Bogdanića najviše je bilo usmjereno prema analizi arhivskoga gradiva iz Hrvatskoga državnog arhiva, Državnoga arhiva u Osijeku, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te Mađarskoga državnog arhiva, Državnoga arhiva Austrije, Nacionalne knjižnice Széchényi i Sveučilišne knjižnice u Grazu. Naravno, proučavao sam i relevantnu znanstvenu i stručnu literaturu koja se tematski i kontekstualno odnosi na Bogdanićev život i djela, no ona je bila oskudna jer složenijih istraživanja o Bogdaniću do sada nije bilo.
Arhivska dokumentacija o razdoblju Habsburške Monarhije iz perspektive Virovitice najbolje je sačuvana u Hrvatskomu državnom arhivu, Državnom arhivu u Osijeku i vrlo vrijednom, i do sada slabo istraženom, arhivu virovitičkoga franjevačkog samostana.
Angažirani u istraživanju činjenica o Drugom svjetskom ratu i sudjelovali ste na znanstvenomu skupu Važnost europskoga sjećanja za budućnost: komunistički poratni zločini. Kako kao povjesničar doživljavate instrumentalizaciju povijesnih istraživanja u dnevno-političke svrhe? Koliko potrošna i površna dnevna politika otežava povijesna istraživanja i utvrđivanje činjenica?
Moram priznati da me prilično živcira svaka instrumentalizacija ili bilo kakav način iskorištavanja i zloporabe povijesnih činjenica u političke svrhe. Međutim, mislim da hrvatska javnost ne treba previše brinuti za to jer sve više raste i razvija se mlada generacija hrvatskih povjesničara koja nije opterećena niti totalitarnim ideologijama, niti nedemokratskim sustavima, niti negiranjem nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Taj se duh osjeća na gotovo svim hrvatskim humanističkim visokim učilištima, a to posebno primjećujem na Fakultetu hrvatskih studija, ustanovi u kojoj sam se školovao i gdje sada radim.
Kako kažete, „potrošna i površna dnevna politika“ (sviđa mi se taj izraz), ne može otežavati povijesna istraživanja ako je isto utemeljeno na činjenica, proučavanju relevantnoga arhivskoga gradiva i literature te ispravnom kontekstualnom tumačenju povijesnih izvora. Sve što se ne temelji na tim navedenim premisama više nije objektivna povijest nego politikanstvo i zloporaba povijesnih spoznaja u neke druge nečasne svrhe.
S obzirom na zagušenost medija senzacionalizmom, kojim kanalima rezultati povijesnih istraživanja danas dopiru do javnosti? Koliko su mladi danas zainteresirani za povijest? Zašto bi mlade ipak trebala zanimati povijest? Kao mladi povjesničar i doktor znanosti, kako možete pridonijeti popularizaciji povijesti i znanosti?
Informacijska i informatička tehnologija danas omogućava široku dostupnost rezultata povijesnih istraživanja i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Hrvatska znanost sve više potiče politiku tzv. „otvorenoga pristupa“, tj. javnu dostupnost svih rezultata istraživanja. Zbog toga dobrog koraka s vremenom mladi su i dalje zainteresirani za povijest, što najbolje svjedoči interes mladih za upisom studija, ali i sve veći broj kvalitetnih diplomskih i doktorskih radova hrvatskih povjesničara mlađe generacije. Upravo teme koje otvaraju nove istraživačke spoznaje i donose do sada nedovoljno istražene povijesne fenomene mogu probuditi dodatni interes mladih za povijesnom znanošću.
Donedavno ste bili angažirani u Hrvatskoj seljačkoj stranci, iz koje ste istupili zbog pasivnosti aktualnog vodstva. Koja politička opcija trenutno artikulira stavove slične Vašima? Hoćete li se opet politički angažirati? Koliko su mladi danas uključeni u rad političkih stranaka?
Moja pripadnost Hrvatskoj seljačkoj stranci nije bila samo politička orijentacija koja je danas u potpunosti iskrivljena od ideje koju su imali njezini osnivači Antun i Stjepan Radić. Život moje obitelji obilježen je pripadnošću nauku braće Radić. Pradjed je zbog toga platio životom u Kraljevini Jugoslaviji, a pokojni djed i otac su zbog istoga bili kažnjavani 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća. Hrvatska seljačka stranka u mojoj je obitelji više bila identitetska orijentacija i stil života nego tek puka politička forma. Na žalost, taj se stranački identitet izgubio, najviše zaslugom lošega vodstva, i danas gotovo svi iskrivljuju temeljne ideološke odrednice HSS-a. HSS se ne može svrstati niti na „ljevicu“, niti na „desnicu“. Izvorna radićevska ideologija hrvatskoga (seljačkoga) pokreta obuhvaća baštinjenje antikomunizma, antifašizma, demokršćanskih ideja i konzervativizma u obiteljskom pogledu, socijalnoga liberalizma i progresivizma. Danas više, na žalost, nije tako i zbog toga sam prvotno istupio s mjesta potpredsjednika stranke prošle godine, a nedavno i iz članstva. Tu moj aktivni politički angažman prestaje. Bio bih licemjeran ako bih kasnije podržavao bilo kakvu drugu političku opciju koja ne baštini radićevsku ideologiju. Smatrao bih to sramotom, prije svega za svoju obitelj, a onda i za sebe. Mladi, na žalost, nisu dovoljno uključeni u rad političkih stranaka i mladim se generacijama sve više bavi politika, umjesto da je obrnuto.
U Vašem radu, koji ste redovito predstavljali u Zavičajnom društvu Virovitičana, primjetan je fokus na zavičaj. Bavili ste se djelom Mare Matočec, političarke i suradnice Stjepana Radića, koja je živjela u Koriji; obradili ste život razbojnika Jovana Stefanovića Čaruge, koji je djelovao na području Virovitice, a doktorirali ste na djelu Mirka Bogdanića. Kojim se slavnim Virovitičanima još namjeravate baviti?
Za sada mi je cilj dovršiti monografiju o Mirku Danijelu Bogdaniću koju temeljim na doktorskomu radu. Vjerojatno će biti objelodanjena kroz dvije godine. Cilj mi je napraviti što kvalitetniju knjigu o našem značajnom Virovitičaninu jer i on i Virovitica i hrvatska historiografija to zaslužuju. Što će biti poslije toga? Mogu preliminarno najaviti da ćemo u studenom sljedeće godine imati veliki znanstveni skup u Virovitici pod nazivom Virovitica 1234. – 2024.: Crkva, kultura, društvo – izabrane teme. U organizaciju skupa uključene su tri ugledne znanstvene i visokoučilišne institucije: Fakultet hrvatskih studija, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“ i Hrvatsko katoličko sveučilište. Glavni organizator skupa je naš virovitički franjevački samostan, simbol kulturne i vjerske baštine „stare dame“ Virovitice. Trenutno smo u velikom poslu organiziranja skupa i pozivanja uglednih predavača. Virovitica je zaslužila imati skup upravo takve tematike, kako je definirana u njegovom radnom naslovu, jer su to teme koje nedostaju u dosadašnjim zavičajnim istraživanjima.
Kad govorite o izboru studija povijesti, spominjete profesore u osnovnoj i srednjoj školi koji su imali velik utjecaj na Vaš rad. Koji su profesori utjecali na Vašu odluku o studiju povijesti i kako?
Jedna nastavnica i jedan nastavnik iz osnovne škole posebno su utjecali na odluku o studiju povijesti. To su danas umirovljena nastavnica hrvatskoga jezika Ksenija Zdjelar i današnji ravnatelj moje Gimnazije Petra Preradovića u Virovitici Kristijan Gostimir. Nastavnica Zdjelar usadila mi je ljubav za proučavanje hrvatske kulturne baštine, dok se nastavnik Gostimir potrudio za „praksu zanata povjesničara“. Neizmjerno sam im zahvalan zbog toga. Usuđujem se reći da sve što sam izvorno naučio u svom današnjem poslu i znanstvenom interesu dugujem upravo njima. Zbog toga je zavičajna tematika neizostavna u mojim istraživanjima – i tako će biti i dalje.