U Križnicu, selo u koje se stiže samo skelom ili pješice, visećim mostom, 37-godišnji Marijan Heruc došao je prije šest godina i tu, u sjeni dravskih vrbaka, odlučio izuti svoje čizme skitaljke. Kako čudnog svijeta ima! Dok većina odlazi iz sela-otoka zbog svojevrsne odsječenosti, Marijana ne brine čak ni to što je signal mađarskog mobilnog operatera jači od hrvatskog. „Nisam ja nikakav čudan svijet, mogli bi me eventualno strpati u beskućnika koji ima bolje sreće, a što se signala tiče tko me treba pronaći će me i bez mobitela", opisuje svoj životni put Marijan, ugostitelj po zvanju, a prirodnjak po pozivu.
Oduvijek je želio živjeti uz vodu, napose uz Dravu, a kada je prvi put vidio viseći most, pa sve te livade, šume i rukavce sa svim svojim biljnim i životinjskim svijetom nije dvojio, a ni pogriješio: „Križnica je moj novi dom. Ovdje su me sjajno primili i osjećam se Križničanom, kao da nikada drugdje nisam ni živio. Možete se pretvarati šest mjeseci, ali ne i šest godina. Nikad mi nije bilo ljepše nego kak' mi je sad", kaže Heruc.
Rođen je u Velikom Ravenu kod Križevaca, ugostiteljsko-turističku školu završio je u Bjelovaru, a zbog nesloge u obitelji kojoj je kumovao alkohol vrlo brzo zaželio se maknuti iz kuće. Živio je „na djedovini", a onda se stara kuća jednostavno srušila pa je otišao kod prijatelja u Koprivnicu gdje se zadržao tri godine. Potom je radio u Škrinjarima i Žabnu, na pilani. „Naletite na svakakve gazde. Ako ste mladi i neiskusni iskorištavaju vas, ostanete i bez plaće", nerado se sjeća radnih iskustava.
Kao zaljubljenik u Dravu i ribolov sam je, prvo za sebe, a onda i za prijatelje, izradio mrežu, čuvaricu riba. Vješte ruke brzo su plele to ribičko pomagalo, a kada ih je poželio prodati na ribičkom sajmu, gazdi pilane se nije svidjela poduzetnička aktivnost pa mu je Marijan rekao zbogom i zauvijek prešao u slobodnjake. „Što se tiče stalnog radnog vremena nisam odgovorna osoba. Više volim ovako - budim se oko pol devet, devet, skuvam si kavu, zakurim u peći, nahranim mace i onda krenem, nekada do tri-četiri sata ujutro", iskren je Marijan.
Za čuvaricama i pothvatačama vlada interes ribiča iz cijele Hrvatske pa radi po narudžbi, a u Križnici mu je palo na pamet izrađivati i suvenire makete, koje bi prodavao lovcima, ribolovcima i ostalim izletnicima koje posjećuju ovaj čudesni kraj. „Prvi suvenir bila je vrša, onda mi je palo na pamet da napravi čeku jer se ovdje lovačke čeke nalaze na svakih tristo metara i ribarski gat jer ih ima na stotine. Onda sam napravio most, simbol ovog dijela Podravine pa čamce i sve ono što je važno za ovaj kraj i ovo selo", kaže dravski boem.
Suvenire izrađuje od svibčeve šibe („ima ih u svakoj živici"), drvenih otpadaka („kad ljudi pile drva za grijanje više ih ne moram ni prositi") i ribarske špage koju Marijan kupuje u Biogradu na moru. Iako pohvale stižu sa svih strana, a dobio je i poziv da sudjeluje na izložbi u Pitomači, ne misli da radi nešto posebno. „Puno ljudi bi to znalo delati, samo kaj nemaju vremena pa si takav život ne mogu priuštiti", skromno će Marijan.
Nisam tražio ni braniteljske povlastice ni socijalnu pomoć
Marijan stanuje u kući koju su mu dobri ljudi ustupili pa ne plaća stanarinu ni režije, ali kada im zatreba pomoći u poljoprivredi ili kakvom dragom poslu uvijek je im na raspolaganju. Živi zapravo u jednoj sobici koja je dnevni boravak, kuhinja, atelje i spavača soba. „Imam 350 dana Pakraca, ali ratne privilegije nisam tražio. Nisam ni gladan ni žedan. Socijalna pomoć mi ne treba dok mogu raditi. Dojde i koja dnevnica u poljoprivredi ili zidariji, koja kuna padne i kad turistima u dva ovdašnja restorana zasviram harmoniku. Mislim da suveniri nisu skupi, cijenu sam odredio po vremenu koje mi treba da ih napravim. Vrše i čeke su po 70 kuna jer mogu napraviti dvije dnevno, a most je 150 kuna jer mi za njega treba cijeli dan. To je moja dnevnica.", objašnjava Marijan.
Svaka kuća svoga svirca ima
Pitomački kraj već su davno prozvali hrvatski Neshville što je Marijana posebno oduševilo. Fasciniran podravskim zvukom počasno mjesto u sobici ima pjesmarica izabranih skladbi liječnika i skladatelja dr Marijana Jergovića pa iz nje uči svirati melodije s pitomačkog festivala. Otpratio nas je harmonikom i podravkom himnom „Tri ljubavi moje" Terezije Bube Bognar: „Prva mi je ljubav rijeka Drava, druga tambura što čeka, treća Mara što u srcu spava, čeka da se vratim iz daleka"