Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Virovitička povjestica

Cvijet u pupoljku, čovjek u mogućnosti, trstika koja misli…

  Vlatko Smiljanić           29.05.2013.         7089 pogleda
Cvijet u pupoljku, čovjek u mogućnosti, trstika koja misli…

Moj prvi susret s Viroviticom

S deset cvijetnih proljeća, proživljenih u toplom i dragom ozračju jednog siromašnog, obrtničkog doma, bio sam samo dijete, s kojim nitko ne računa i na koje nitko ne svraća pažnju. Bio sam cvijet u pupoljku i čovjek u mogućnosti, nešto kao slaba trstika u staroj Dravi, ali trstika koja misli, zapaža, osjeća i ima svoje nepristupačno i sveto područje osobna života, u koji nitko silom ne može ući. I baš zato sposoban sjećati se i ne zaboravljati, nositi u sebi i jedno sjećanje na susret s Viroviticom, na prvi dolazak u grad, gdje sam sada proveo već jedanaest bogatih životnih jeseni. Sjećam se tog 7. rujna 1923.. Brojenjem godina-davno, a u sjećanju svježe i blizu, izvan vremena-sadašnje. Tjelesni moj omot mijenjao se i nestajao, pokoran zakonima izmjene tvari, jer tijelo za svoj život treba i jelo i piće, stan i odijelo z ato je sebično, okrenuto prema sebi. Materijalnost je i u meni poprimila utjecaje zakonitosti prostora i vremena, stjecao sam iskustva i znanja i brojio godine, koje su na tijelu ostavljale svoje tragove. U svemu tome jedno ipak znam, znam da sam onaj isti, samome sebi istovjetan, razumni i slobodni nosilac svih onih rađanjem primljenih nagonskih određenosti, jer sam živio i sada živim izvan vremena i prostora, sposoban primljeno pretvarati u dar i od nešto postojati netko, svjetan da su moji životinjski izvori iza mene, a ljudski pored mene. Moje pravo ja nije materijalno nego duhovno, ne mijenja se, ostaje isto, ne prisvaja nego daje, težnja je za neograničenom i potvrđuje se smiješkom dobrote i plemenitošću dara-misli i sjeća se - zna za sebe. Znači životno središte, gdje se istina spoznaje i dobro ljubi, i u koje nitko silom i bez mene ne ulazi i ne može ući. Sjećam se te davno prošle noći, kad je ćitavo moje osobno biće postalo čežnja i očekivanje, usmjerenje prema jednoj nepoznatoj, a tako privlačnoj točki, prema gradu koji mi je u duši odjekivao kao muzika i pjesma, neobično i lijepo - Virovitica.

Noć je bila rujanska, vedra, puna mjesečine i dalekih, blistavih zvijezda. Tvrdom cestom od Pitomače prema Gracu drndala su jednolično seljačka kola, okovanih točkova, prazna, s nešto slame i sijena iza sjedišta, na kojemu su sjedjeli kočijaš i moj otac, kovač. Na toj slami i sijenu čežao sam pokriven gunjevima kojima su pokrivali konje, kad se kola dulje vremena zadržavala uz neku seljačku gostionicu. Uz cestu s obje strane stajali su tada visoki jablanovi. Izgledali su mi visoki, šutljivi i sablasno tajnoviti u odsjevu mjesečea svjetla. Plašila me njihova šutnja. Pričinjali su mi se kao neka prijetnja. Draškali su moju maštu i nisu mi dali spavati.

Prolaz kroz Stari Gradac i dugi Lozan činili su mi se bez kraja. Nisam tada ni slutiti mogao da je tu negdje otkriveno nalazište ilirske kulture brončanog doba i da se tu protezao rimski put, koji je od Drave išao prema Bilogori i kod današnje Vukosavljenice prelazio cestu koja je od zapada povezivala Ptuj s Osijekom - rimsku Mursu s Petovijem - i vodio prema Severinu. Svu moju pažnju je tada zaokuljalo samo ono vidljivo, neposredno prisutno.

Negdje pred jutro uzbudio sam se, kad sam izdaleka ugledao prvu električnu žarulju koja je svijetlila pričvršćena na drvenu stupu uz cestu kod prve kuće u današnjoj Strossmeyerovoj ulici. Gledao sam to svjetlo kao u čudu. Ne tritra, a svijetli. Mislio sam, kod nas u sobama gore svijeće i petrolejke, a ovdje na ulici električno svjetlo, premda je mjesečina!

Zadivljen brojenjem žarulja na stupovima s obje strane ulice, Viroviticu nisam ni vidio. Ostao mi je u sjećanju samo onaj ulaz u sajmište u današnjoj ulici Stjepana Radića. Bilo je od ulice ograđeno plotom i u sredini su bila velika drvena vrata s dva krila. Naša kola zaustavila su se u prostoru ispred željezničke pruge.

Kad se razdanilo, mene je najviše privlačila željeznička pruga, gdje su povremeno prolazile lokomotive i vlakovi. Kako je od sajmišta prema zapadu pruga u usjeklini male pješćane uzvisine, sjećam se da sam stojeći iznad pruge gledao prema jugu i da je tada sav onaj prostor prema Milanovcu i Svetom Križu bio bez stambenih zgrada. Bilo je tu zapravo mnogo klada porušene šume i Drahove pilane. Nikad toliko trupaca nisam u životu do tada još vidio. Prazno je zemljište bilo i prema današnjem Taborištu.

Pred podne sam se usmjelio izaći iz sajmišta i na ulicu Stjepana Radića - onda još Kolodvorsku. Između dviju pruga prema istoku stjao je veliki paromlin i u dvorištu uz prugu mnogo seljačkih kola. Seljaci su mijenjali žito za brašno. Promatrao sam seljački svijet. Žene su nosile narodnu nošnju. Na bijelim suknjama, bluzama i pregačama mnogo crveno izrađenih - zapravo izatkanih - ukrasa. Njihov štokavski govor privukao je moju pažnju, jer mi se taj govor od djetinjstva još sviđao. I kad sam ih tako slušao, zapazio sam, a to sam ocu na povratku i kući rekao: „Zašto ti ljudi ne govore Virovitica nego Virovca?" Otac mi se tada na taj moj upit samo nasmijao, a meni je danas posebno drago što sam baš tu sitnicu kao stranac u Virovitici zapazio.

Nasuprot paromlinu između pruga bila je željeznička tražarnica, jer je radi vlatkova prema Barču trebalo spuštati brklje na cesti. Uz stražarnicu stajao je tada i jedno vrlo sjenovito drvo. Danas nema više ni stražarnice, a ni drveta.

Bojažljivo sam se uputio ulicom prema središtu grada. Privlačila me je crkva. No, došao sam do parka i stao. Dalje se nisam usudio ići, jer sam po tornju vidio da je crkva negdje iza parka, a mene je bilo strah da se neću znati vratiti na sajmište. Dugo sam stajao i gledao. Nisam tada imao snage poći do mjesta, gdje ću kasnije kroz dugi niz godina ne samo živjeti nego i sav onaj bogato sačuvani barokni namještaj u crkvi do u sitnice upoznati.

I da nema nešto providnosti u tome mome dječačkom susretu s Viroviticom. U tim tako svježe snimljenim slikama koje su ostale sačuvane u mom sjećanju trajno. U meni je ostala slika mosta na Odženici i slika one gostionice s lijeve strane mosta prema Špišić Bukovici, jer sam sjedeći u kolima u popodnevnim satima, čekajući starije, zapamtio dobro to mjesto. Virovitica je za mene bila osobito lijep i dubok doživljaj, jer sam se pred školskim drugovima mogao pohvaliti: bio sam u gradu, u velikoj Virovitici koju ondje zovu - Virovca.

A što sam tada o toj Virovitici znao?

Gotovo ništa. A nisam ni mogao znati, jer se o njoj tada na početku četvrtog razreda osnovne škole nije ni učilo. Vidio sam je makar i površno, i u tome sam bio ispred svojih suučenika u razredu. A da sam i htio nešto više znati, tko bi mi mogao pružiti neku knjigu ili spis o njoj, kad takav nije postojao ni onda, a ne postoji ni danas.

Postojali su novinski članci, prigodna sjećanja, poneki feljton. Postojala je monografija Ferde Šišića, Županija Virovitička, Osijek 1896., veliki format, svečano opremljeno izdanje. Postojala su prepričavanja, u koja se uvuklo mnogo netočnih i kivih podataka tako da se ti iskrivljeni podaci i danas još prepisuju i pojavljuju u prigodnim napisima. Naš povjesničar dr. Rudolf Horvat sabra je mnogo povijesnih podataka o Virovitici od 13. stoljeća do tridesetih godina 20. stoljeća kao dragocjeno gradivo, ali svoj rad nije nigdje objavio tiskom. Pretipkani primjerak čuva se u gradskom muzeju. Jednako vrijedi i za rukopis Ivana Dienke „Virovitica u prošlosti", koji je taj svoj rad za novčanu naknadu ustupio Virovitici.

Virovitica je tako dugo čekala da jedan nepoznati dječačić naraste, osposobi se i započne živjeti u Virovitici kao njen nerođeni građanin, zavoli je kao svoju i pokuša o njoj sabrati i napisati sve ono što je u povijesno-kulturnom pogledu čini značajnom i vrijednom, ne bi li tako mlađim naraštajima pružio mogućnost upoznavanja prošlosti ovoga grada, što njemu kao djetetu nijesu mogli prožiti njegovi stariji. A jer je pisac ove monografije franjevac, član Reda, koji u Virovitici postoji i djeluje već punih 700 godina, ponosan je i radostan da tom svom nastojanju i mukotrpnom radu može staviti naslov „Virovitica i franjevci" ili „Sedam stojeća povezanosti Virovitice i franjevaca".

Na temelju sačuvanih povijesnih svjedočanstava dade se pokazati i dokazati, kako je Virovitica na današnjem svome mjetu nastala i kakvu je povijesno-kulturnu vezu imala upravo po povezanosti s franjevcima na svome mukotrpnom putu kroz dugi i vrlo burni sedamsto godina. I nije beznačajno istaknuti dasu upravo franjevci jedina susjednost njene prošlosti od Arpadovića do danas.

Okolnost pak da je 1977. dvjesto godina, kako je franjevačka samostanska crkva Svetoga Roka, taj svojevrsni dobro sačuvani dragulj baroknog umjetničkog izraza u graditeljstvu, slikarstvu i kiparstvu, jedinstveni primjerak u cijeloj Hrvatskoj, dovršena i 22. lipnja 1777. svečano posvećena, poslužila je kao neposredni poticaj da se taj lijepi jubilej obilježi i ovom monografijom.

Ništa ljudsko nije ni savršeno ni dovršeno. Čovjek je pozvan da radi, ispituje, istražuje i služi se svim onim pomagalima koja su mogu pomoći u zasnovanu radu. A kad je u svome radu namislio ispitivati prošlost, dužnost mu je tražiti izvore i služiti se provjerenim i moralno sigurnim dokazalima, svjetan da mu takvo nastojanje nije ni jednostavno, ni lako, a ni samo po sebi razumljivo. I premda mu konačnice ne moraju biti posve sigurne i točne, one su ipak zanimljive i korisne, jer pružaju mogućnost i poticaj drugima koji prema nabačenim zamislima mogu nastaviti i poći dalje te uspjeti osvijetliti i ono što prethodniku nije pošlo za rukom.

Sama pak pomisao, da su nebrojene civilizacije boravile i na ovom virovitičkom području i ostavile pohranjeno u našoj zemlji ostatke svoga kulturnog rada, jer su kao i mi shvaćale odnos između uzroka i posljedice i stvarale djela prema potrebama svoje ljudske, razumne i slobodne naravi i htjele gospodariti same sobom (kultura srca) i prirodnim silama (kultura uma), nešto je tako potresno i lijepo da budi znatiželju i nastojanje-saznati, otkriti dokučiti i protumačiti.

Ne bismo bili stanovnici ovoga grada i ne bismo stvarno voljeli ovo mjesto i ovaj kraj, kad nas prošlost Virovitice ne bi zanimala i kad je ne bismo željeli što bolje, vjernije i povijesno sigurnije upoznati. Napose onda, kad postoje pisani podaci za takovo upoznavanje.

Budu li čitatelji na stranicama što slijede otkrili povijesno-kulturni prikaz pristunosti i djelovanja franjevaca u Virovitici od 13. stoljeća do danas, knjiga je postigla svoj cilj, a napor njenog pisca nije bio uzaludan. Bit će to susret dviju radosti koje životno sivilo običnog dnevnog života mogu bar na čas učiniti malom žaruljom za srce iznenađena i zadivljena dječačića iz zabiti sela, u koje još nije stigla suvremena civilizacija.

A za takac susret i sjaj u očima isplati se prevrtati prašne pergamene i dosadnu arhivsku građu!

Virovitica i franjevci

 Život i djelo p. Paškala Cvekana zainteresirali su me još prije četiri godine. Taj Podravac, svećenik, konzervator, povjesničar, propovjednik i pisac rođen je 1913. u Ferdinandovcu gdje je završio pučku školu. Pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju te utom razdoblju (1932.) postaje franjevac i umjesto svoga krsnoga imena Vjekoslav prima redovničko ime fra Paškal. Završio je studij bogoslovlja, etnologije, zemljopisa i povijesti u Zagrebu. Od početka Drugoga svjetskog rata živio je i radio u Varaždinu u službi gvardijana i vjeroučitelja Franjevačke gimnazije i Gimnazije sestara uršulinki. Kasnije je predavao povijest religija na Filozofskom učilištu, a posljednje 33 godine života proveo je u Virovitici.

 Dolazak u Viroviticu za p. Paškala bio je vezan uz prihvaćanje pastoralnih dužnosti u virovitičkoj crkvi, ali i u filijalnim crkvama. Pastoralni rad nije iscrpio njegov radni potencijal pa se predao osobitom stvaralaštvu: restauratorskom poslu i pisanju povijesnih monografija o svim franjevačkim samostanima u kontitentalnoj Hrvatskoj i o nekim župama s kojima je izgradio osobit odnos. Tiskom je objelodanio čak 39 stručnih monografija! Nitko prije njega nije predstavio našoj kulturnoj javnosti dugi popis franjevaca likovnih stvaralaca, i to slikara, rezbara i kipara. Isto tako bez njegovih istraživanja danas ne bismo poznavali njihova djela, već bismo nadalje govorili da su ih učinili nepoznati umjetnici. Sastavio je također dug popis franjevačkih ranarnika i ljekarnika čije djelovanje jedva možemo prosuditi s motrišta našega vremena jer su oni živjeli u vrijeme kad je bilo vrlo teško boriti se za ljudsko zdravlje. Zapisao je imena i onih franjevaca koji su gradili orgulje i na njima svirali kroz posljednja tri stoljeća. Možda je najdragocjeniji rezultat ovoga njegovog kultruno-povijesnog istraživanja popis i opis kulturnog blaga u franjevačkim samostanima i crkvama u kontinentalnoj Hrvatskoj.

U želji da se sačuva i prezentira bogati i vrijedni interijer virovitičke samostanske crkve p. Paškal očistio je slike i kipove sa svih oltara i vratio im sjaj. Za svoj restauratorski rad i za svoje povijesne monografije dobio je još 1986. osobitu Povelju Društva konzervatora kulturnog blaga ondašnje Jugoslavije, a 1998. ga je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao Spomenicom domovinske zahvalnosti za sveukupno životno djelo.

 P. Paškal je preminuo u Virovitici 25. studenog 1998. u pokopan je na gradskom groblju uz najviše svećeničke počasti.

Porebno je ponovno izdati knjigu Virovitica i Franjevci!

 Sve to što je p. Paškal istražio o Virovitici nalazi se zapisano u skromnoj knjizi „24 x 17 formata", plave boje na oko 170 stranica. Njezino je ime Virovitica i Franjevci. Tiskana je 1977. u Slavonskom Brodu. Nakladnik je najvjerojatnije bio sam p. Paškal. Zašto toliko ističem ovu knjigu? Upravo zato jer je ovo jedna od temeljnih i najvrjednijih knjiga o (kulturnoj) povijesti grada Virovitice od ilirskih vremena do dvadesetoga stoljeća uz povijest crkve i franjevaca koji su bili toliko vezani uz Virovicu, pa gotovo i koliko je Virovitica službeno stara. Činjenica je da Virovitički zbornik slovi kao najopsežnije i najreprezentatnivnije znanstveno djelo o Virovitici, poglavito o virovitičkoj prošlosti. Međutim, bitno je sjetiti se kada je taj zbornik obljavljen, u kojem društvenom uređenju. Tako u zborniku ne nalazimo gotvo ništa o povijesti crkve ili o nekim značajnim ljudima ovoga kraja - nekomunistima. Uostalom, ova je knjiga postankom i starija od zbornika, a i prva je cjelovito objavljena povijest Virovitice. Horvatova knjiga će biti tek kasnije objelodanjena iako je njezin rukopis tada bio u Gradskom muzeju.

Stoga bi zaista bilo zahvalno kako od virovitičkih franjevaca, grada Virovitice tako i od kulturnih udruga da se pokrene inicijativa za reizdanje ove vrijedne knjige. Ova je godina i stota obljetnica od rođenja p. Paškala Cvekana. Zar nije sramotno da postoji samo jedna Virovitica i Franjevci u zavičajnoj zbirci? Čin reizdanja bio bi najveće priznanjeVirovitičana i grada Virovitice p. Paškalu Cvenaku i njegovom neumornom radu na kulturno-povijesnom području našega zavičaja.

Izvori

- Prigodni letak u povodu 10. obljetnice smrti p. Paškala Cvekana

- Paškal Cvekan, Virovitica i Franjevci, vlast.nakl., tisak: Sl.Brod, 1977.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Mikeš09
30.5.2013. 12:35
U potpunosti se slažem s autorom i trebalo bi nešto poduzeti...da li crkva,grad ili neka druga institucija...il` neki privatnik...možda...


Još iz kategorije Virovitička povjestica



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.