Kad god im ponestane argumenata u javnom dijalogu HDZ-ova oligarhija lati se antifašista i partizana, bilo da otvaraju pitanje tobožnje krivnje preživjelih protagonista navodnih likvidacija poslije 2. svjetskog rata ili tek tako, iz čista mira spomenu partizansku prošlost osobe koju treba diskreditirati. Prisjetimo se samo mnogih rasprava u parlamentu, čeprkanju po povijesti obitelji Josipović uoči predsjedničkih izbora i aktualnih izjava premijerke Jadranke Kosor koja birače pokušava zaplašiti „crvenom Hrvatskom" ili ministra Karamarka, koji smatra uvredom ako ga se nazove antifašistom.
Nevjerojatno je i indikativno vrijeme kada se spominju partizani, antifašisti i svi drugi koji su stvarali, a danas kontinuirano čuvaju tekovinu antifašističke borbe u Hrvatskoj. U pravilu je to onda kada se približavaju izbori, parlamentarni ili lokalni, svejedno je. Ponavlja se to i onda kada se spominju brojne afere, bilo one razbijačke, nasilničke ili one vezane uz gospodarski kriminal, kada netko na bilo koji način zamrači stotine ili milijune kuna na koje, naravno, nema pravo. Ili barem mi, neuki hrvatski puk smatramo da nema pravo!
Najsvježiji primjer je izjava saborskog zastupnika i predsjednika HVIDR-e, Josipa Đakića, koji je za portal Politika plus, komentirajući anonimnu prijavu protiv njega i još nekolicine za ratno profiterstvo, urednika portala Virovitca.net Gorana Gazdeka oslovio kao „taj Gazdek koji se preziva kao jedan partizanski moćnik" aludirajući tako da je to temeljna činjenica koja govori o prijavi za njegovu eventualnu krivnju. Kao da je želio reći da njemu, nevinom, novinar smješta samo zato što nosi prezime nekog partizanskog moćnika.
Žao nam je što gospodinu Đakiću ovim možda dajemo medijski prostor koji ne zaslužuje, ali kao udruga čiji je zadatak štiti antifašizam od bezobraznih nasrtaja i omalovažavanja te širiti istinu o antifašistima Virovitičko-podravske županije čija su djela utemeljena u Ustav Republike Hrvatske, moramo upozoriti kako saborski zastupnik ne poštuje svoju domovinu i pokazuje elementarno neznanje o njenoj povijesti. I onda bez srama prima plaću za koju bi, između ostalog, trebao čuvati i antifašizam kao tekovinu iz 2. svjetskog rata ali i kao tekovinu Domovinskog rata kojim se hvali i ponosi.
Valent Gazdek na koga je Đakić valjda mislio nije nikakav partizanski moćnik. Bio je vrijedan i cijenjeni radnik tvornice opeke u Virovitici, sindikalist i veliki borac za radnička prava, komunist, antifašist i organizator ustanka protiv fašizma u Virovitici. U kolovozu 1941. godine je uhićen na radnom mjestu i ubijen nekoliko dana kasnije, a ni danas se ne zna gdje mu je grob.
Nedopustivo je, i žalosno, da Đakić za svoje probleme koje je sam proizveo, rješenje traži u postojanju antifašizma, u činjenici da smo, neki, potomci partizana, koji su obranili ove prostore od fašističke čizme. Koji su, onako usput, stvorili preduvjete da Republika Hrvatska danas može biti samostalna, europska država. Finalnom zaslugom branitelja u Domovinskom ratu, naravno.
Ne, ne nabrajamo ovom prilikom nečije propuste, slabosti, afere ili bilo što drugo. Ne prebiremo niti po nikad objavljenim dosjeima. Tražimo samo da se svaki put i iznova, za svoje bolesti i frustracije u pravilu ne priziva prošlost i ne optužuju pojedinci vezani uz antifašizam. Na kraju, zar ne možemo svi biti isti i imati jednaka prava?
Udruga antifašističkih boraca i antifašista Virovitičko-podravske županije