U zemlji imamo dvije vrste neprijatelja: prvi govore da je nekada u staroj Jugoslaviji bilo bolje nego što je sada. To su ostaci velikosrpskih hegemonista, koji smatraju da Hrvatska imade suviše slobode i da su Hrvati u ovoj zemlji stekli i izvojevali i suviše velika prava. Drugi govore da bi Hrvatima bilo bolje da su sami. Protiv takvih elemenata, nazivali se Hrvatima ili Srbima, moramo biti vrlo budni i voditi nemilosrdnu borbu gdje god se pojave. (Andrija Hebrang Otac građanima Zagreba uoči Dana Republike 1946.)
U osnovnoj školi učenici osmoga razreda redovito iz povijesti uče Hrvatsku i svijet tijekom 20.stoljeća. Između ostaloga, veliko poglavlje zauzima Drugi svjetski rat i naravno domovinska povijest. Tako unutar poglavlja o hrvatskim komunistima i komunističkom pokretu u Hrvatskoj postoje fotografije samo dvojice osoba iako je samo za jednu točno razjašnjena uloga i funkcija te život i djelo. Naravno, govorim o Josipu Brozu Titu. Osim Tita ravnopravno uz marginu, istu je veličinu fotografije dobio i Andrija Hebrag. I piše ispod: „Andrija Hebrang (1899.-1949.), značajni hrvatski revolucionar i komunist". Ako već je toliko značajan zašto mu niti jedna rečenica nije posvećena unutar udžbeničkoga teksta? Želi li se nešto zataškati ili jednostavno čišćenje davno ustajale povijesne patine s imena i prezimena ovoga čovjeka?
Andrija Hebrang Otac čovjek je iz našega kraja. Rođen je 1899. u mjestu Bačevac koji pripada današnjoj općini Gradina. Sin je jedinac oca katolika i majke židovskoga porijeka, rođ. Strasser. U školi je ostvarivao zadovoljavajuće rezultate i nije se mnogo isticao unatoč tome što je izvrsno poznavao njemački, mađarski, ruski i engleski jezik. U Mađarskoj je izučio trgovački zanat. Svoju karijeru je okrunio mjestom činovnika u Zagrebu, a ulaskom u politiku započinje njegova životna avantura. Tijekom Prvoga svjetskoga rata upućen je na talijanski front i tada oblikuje svoj politički mentalitet. Čita Marxov Kapital i proučava odnos radništva i seljaštva te buržoazije. Po osnutku Komunističke partije Jugoslavije već 1919. postaje član Komunističke partije Hrvatske, a ubrzo postaje značajan partijski djelatnik u Zagrebu. Od 1924. do 1941. tri puta je osuđivan zbog demonstracija protiv kraljeve vlasti i oživljavanja tada zabranjene politike komunizma. Nakon Radićeva ubojstva (20.lipnja 1928.) osuđen je na dvanaest godina robije u Srijemskoj Mitrovici zbog političke djelatnosti. O njemu je tada Milovan Đilas pisao u knjizi Memoir of a revolutionary: Njegovo poznavanje političke ekonomije, iako ograničeno isključivo na Marxa, bilo je temeljito. Polako je i brižljivo pisao bilješke o svemu što je čitao.... Jedina osoba koja je mogla voditi borbu protiv Miletića bio je Hebrang, iako se Pijade konačno pojavio kao glava desnog krila. Nakon izlaska s robije kooptiran je u Politbiro Centraloga komiteta KP Hrvatske.
Isti dan kada je započela operacija Barbarossa i kada je stvoren Prvi sisački partizanski odred Hebrang se prvi puta pojavljuje u javnosti s Bararićem putem radija gdje govori da Partija poziva Hrvate da se odupru mobilizaciji u kontrarevolucionarnu armiju radi prolijevanja krvi sovjetske braće. Nakon Končareva uhićenja u Splitu 17.studenoga 1941. U Splitu Hebrang postaje sekretar CK KPH i surađuje s Vladimirom Popovićem.
U akciji ustaške policije Hebrang je uhićen 25.veljače 1942. O tom događaju postoji i njegov originalni osvrt: Došli su na stan, opkolili kuću i mene našli unutra. Oni su pucali i ja sam pucao. Tako dva sata. Dovukli su neko pojačanje. Branio sam se dok nisam pao ranjen. A u izvještaju je pisano: ... nadzornik detektiva ranjen u desnu nogu i izjavio, da treba brzu pomoć, jer da će mu drugovi svi poginuti, pošto je iz te kuće prema njima nastala paljba, a njega je njihov samovoz odpremio u bolnicu. Nakon pola sata došla su još 3 samovoza redarstvenih službenika... koji su otišli do navedene kuće, da mogu uspješnije provesti određeni zadatak...Kada su opkolili navedenu kuću, otvorena je puščana paljba sa mnogo metaka, pa kada su ustanovili da više iz kuće nitko ne puca, ušli su unutra i našli su ranjenog u glavu opasnog člana komunističke družbe sa ženom i djetetom od 3 godine. Ranjeni komunist odmah je prevežen samovozom društva za spasavanje u bolnicu... O Hebrangovom držanju u istražnom zatvoru nakon izljećenja Popović referira Titu u pismu 16. lipnja 1942.: Fati se primjereno drži. Ponudili su mu trgovinu. Odbio je, rekavši da je komunist. Na desno oko je oslijepio. Dobili smo pisamce od njega u kome nam javlja: 'Očekujem torturu. No ja ne mislim na svoju ličnu sudbinu koja je zapečaćena, već samo na to da zastavu naše partije nosim neokaljanu do kraja.'
Kada Tito preuzima vlast u ratom poharanoj Jugoslaviji, Hebrang ga odmah inicira na osnivanje ZAVNOH-a. Smatrao je da ZAVNOH mora biti izraz hrvatske suverenosti i tijelo nadležno za donošenje svih odluka koje se odnose na Hrvatsku. Hebrang je posebno ostao zapamćen u mislima sina britanskoga premijera Winstona Churchilla koji je napisao o njemu sljedeće: On je sasvim nezavisan tip čovjeka i ne boji se reći što misli. Potpuno zasjenjuje komesare i značajniji je od bilo koga koga sam sreo u ovoj zemlji osim, naravno, Tita. Hebrang je 1944. planirao pokrenuti Telegrafsku agenciju Hrvatske i tada mu Tito takav pothvat odbija. Taj će događaj biti početak njegovoga kraja unatoč tome što je o Hebrangu pisano kako je uzdigao komunistički pokret u Hrvatskoj do nebeskih granica. Zbog toga što je Srbima u Hrvatskoj Hebrang želio omogućiti veća prava, Kardelj, Randović, Đilas i Milutinović požalili su se Titu kako se Hebrang loše ponaša prema Srbima, što Kardelj navodi kao dokaz da je potreban neki poseban Narodnooslobodilački front Srba u Hrvatskoj, nešto čemu se Hebrang otvoreno protivio, a Tito nikada nije prihvatio. Dakle, potpuno suprotno.
Nakon toga događaja Hebrang je premješten u Beograd i tamo je vršio dužnost ministra industrije i bitnoga činitelja vlade Tito - Šubašić. Kap koja je prelila čašu za Hebrangovu karijeru bio je susret sa Staljinom u Moskvi 1945.: Večer je započela u dobrom raspoloženju u kojem je jugoslavenska delegacija podlegla dojmu da ih Staljin 'voli više od drugih naroda'. Ali Staljin se prisjetio Đilasovih uvredljivih izjava kako je Crvena armija daleko ispod razine američkih i britanskih vojnika, te je počeo kritizirati jugoslavensku vojsku i laskati bugarskoj vojsci. Arso Jovanović je briznuo u histeričan plač i dodvoravao se domaćinima, ali nitko nije obraćao pozornost na njega. Hebrang je prekinuo ponižavajuću scenu riječima: 'Naređujem ti da šutiš.' U Hebrangovim osobnim bilješkama zapisano je: 'Došli u 23 (sata), otišli u 3:30. Triput govorio. Staljin me triput grlio, ljubio. Pohvalio. Svi raspoloženi. Topla atmosfera. Arso se svinjski držao. Opirao se po pitanju ocjene bugarske vojske i Đide. Mučna i neprijatna situacija."
Andrija Hebrang također je „stao na žulj" Partiji kada je komentirao zamjenu kune u dinar: Ja uopće ne mogu da prihvatim soluciju koja se predlaže da se kuna zamjenjuje u nepovoljnom omjeru, da se konkretno za 100 kuna dobiju samo 2,5 dinara. Uostalom zašto se pravi tolika razlika između kune i Nedićevih dinara? Ako bismo ovako odredili kurs kune to bi znatno oštetilo privredu Hrvatske i svih onih krajeva u njoj koji su tako teško oštećeni.Inače, srpski dinari zamjenjivali su se 100 za 5, u BIH zamjenjivalo se 1000 kuna za 7 dinara.
Od 1948. Staljin je sve više Hebranga promatrao kao osobu u kojoj može naći svoga pijuna za upravljanje prvenstveno KPJ-om, a u konačnici i socijalističkom Jugoslavijom. Zbog toga je, sa Sretenom Žujovićem, optužen da je staljinist; u svibnju je isključen iz KPJ i uhićen pod optužbom da je surađivao s ustašama i Gestapom u zarobljeništvu te sabotirao gospodarsku politiku FNRJ. Upravo je tim događajem Tito rekao Staljinu veliko „Ne". U povodu uhićenja sovjetski veleposlanik je prosvjedovao i tražio da njihovi predstavnici budu nazočni prilikom ispitivanja, no zahtjevi su odbijeni. Hebrang nije priznao krivicu niti se odrekao Informbiroa te je završio u zatvoru gdje je navodno ubijen, a vlasti su smrt prikazale kao samoubojstvo (u službenom izviješću je navedeno da je nađen obješen o radijator u zatvoru Glavnjači, dok svjedoci i dokumenti govore da je u tom zatvoru grijanje bilo samo na kruto gorivo, dakle radijatora i pripadajućih cijevi nije bilo). Žujović je 1952. oslobođen i priklonio se Titu dok u vezi Hebrangovog slučaja postoje mnoge nerazjašnjene nejasnoće. Kako bi se razjasnilo Hebranogo ubojstvo, na internetu sam nedavno pronašao i specijaliziranu stranicu koja je izrađena upravo tim povodom. Iako ima relativno radikalan pristup prema tomu problemu, vjerujem da će se on riješiti. I da će konačno u našim udžbenicima pisati tko je Andrija Hebrang i zašto se njegova fotografija nalazila upravo uz Tita.
Credo, quia absurdum...
KOMENTIRAJTE I IZABERITE TEMU VIROVITIČKE POVJESTICE!
Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com