Legao sam i još neko vrijeme dao si oduška da se divim uredno počišćenom stanu. Mirisi causticuma i Megine pičke bili su dovoljni da me uljuljkaju u blaženi polusan. I taman kad sam izranjao iz Alpha i uranjao u Theta stanje, netko je snažno zalupao po ulaznim vratima.
– Tko je? – rekao sam stojeći u boksericama, polusklopljenih kapaka, ispred kućnih vrata.
– Anita! – čuo sam glas s druge strane.
Otvorio sam ih. Bila su otključana. Zašto ljudi naprosto ne uđu, ako su im vrata već otvorena, nego lupaju po njima?
– Nisi sinoć svraćao u restoran, pa sam došla vidjeti jesi dobro? Je l sve u redu s tobom? Inače, uvijek ostaneš do fajrunta… – mucala je kao kakva šiparica.
Sjetio sam se Megi, njezine prijetnje s murijom, hepatitisa, osvete… Pun mi je bio kurac i jedne i druge luđakinje, i mame i kćeri! Zalupio sam joj vratima pred nosom.
– Roberte, što se dogodilo? – čuo sam je.
– Ne želim te više nikada vidjeti! Jesi me čula?! – odgovorio sam u vrata.
Tajac je potrajao nekoliko trenutaka. Još uvijek sam stajao u hodniku i osluškivao. Moram početi zaključavati bravu, pomislio sam, što ako mi neka idiotkinja upadne u stan sa sjekirom i nareže me na komadiće. Ne događaju se masakri samo u Americi i Iraku, i mi u Hrvatskoj imamo svoje luđake.
– Zašto? – oglasila se napokon.
– Imam drugu! – povikao sam i odmah se pokajao. Od svih laži koje su mi se motale po glavi – a imao sam ih barem 100 na trajnom raspolaganju – morao sam reći baš istinu! I sad ako me zakolje u snu, sam ću si biti kriv.
Opet tajac. Atmosfera je postala kao u Exorcistu, Williama Friedkina. Samo fali Max Von Sydow da horor scena bude potpuna.
– Molim te, otvori. Želim popričati s tobom – čuo sam je.
– Ne mogu!
– Zašto ne možeš?
– Liječim se od hepatitisa Be!
I opet sam ga zasrao, znao sam. Ne znam što mi se događalo da to jutro neprestano govorim istinu, a inače istinu nikada nisam osobito ljubio. Valjda spoznaja da ću postati otac?
– Što imaš?
– Hepatitis.
– Od kud ti hepatitis?
Eto mi sad, kad ne razmišljam i trabunjam bez veze. O hepatitisu znam koliko i o Zanzibaru.
– Čuješ me – zagrmila je. – Otkud ti hepatitis?
– Dobio sam ga.
– Kada?
– Jučer.
– Od koga?
– Od… Ma šta me jebeš s pitanjima!? – zagalamio sam. – Rekao sam da te više ne želim vidjeti i gotovo!
– Odgovori mi samo na to, pa idem! Nećeš me više nikada vidjeti, evo, obećavam ti!
– Pikam se.
– Što radiš?
– Pikam! Jesi li gluha?
– Gdje se pikaš?
– Gdje se pikam?! U dupe, eto gdje! – popizdio sam – Kako glupo pitanje, gdje se pikam?! Gdje se narkomani pikaju, nego u venu.
– Od kad se drogiraš?
– Od četrnaeste.
– Lažeš! Vidjela bih na tebi da si drogeraš!
– Kako bi ti mogla vidjeti da se ja drogiram?! Misliš da jedan i pol seks (a mislio sam na seks u njezinom stanu i pušenje u skladištu) nešto znači?! To čak nije ni dva! Više sam jebao staru Ružu nego tebe! A ni ona čak ne zna da sam narkoman!
Ovo s Ružom, starom konobaricom iz Josipovog zvona, stvarno je bio "udarac ispod pojasa". Ali, nisam si mogao pomoći, u meni je oduvijek čučalo vrhunsko govno.
– Hoćeš li otvoriti ili ne?!
– Neću!
– Mrzim te, idiote, mrzim! Za mene si mrtav, gade! Je l ti jasno?! – urlala je u vrata.
To mi je i Megi sinoć rekla. Kakva majka takva kći, pomislio sam. Tresnula je nogom nekoliko puta u vrata i otišla. Kratki rezime svega u posljednjih dvanaest sati: dvije ljubavnice manje, jedna bolest više.
Spavao sam kao klada kad je mobitel počeo divljati, lajati i zavijati. Našao sam ga u hlačama i javio se. Bio je to Marković.
– Ej, je l mala još kod tebe?
– Koja mala?
– Ona maloljetnica, he, he, he, dobra piletina…!
Mislio je na Megi.
– Nije.
– Je l dala?
– Markoviću, spavam – odgovorio sam i htio poklopiti slušalicu. Prekinuo me je u naumu:
– Čekaj, zvali su me iz Orbita…
– Da?
– Oliva je poručila da je scenarij, koji si jutros poslao Guberiniću na mail, prošao! Stari je oduševljen sa scenarijem! Kad si ga to stigao napisati, jebote, pa stalno ločeš il jebeš!?... Ej, čovječe, jesi ti svjestan da smo u igri. Želi potpisati ugovor s nama! Zaradit ćemo dobru lovu! – šibao je ko Singerica.
– Markoviću?
– Reci, prijatelju?
– Odjebi! Idem spavati! – rekao sam, prekinuo vezu – i legao natrag u svoj krevet.
Probudio sam se u 13:45. Nisam bio siguran jesam li sanjao onaj razgovor s Markovićem ili me je zaista nazvao i rekao da je scenarij prihvaćen. Sanjao ili ne, bio sam uvjeren da njegov Hyndai više nikada neću vidjeti. Već se debelo ohladio na groblju Zagrebparkinga, a samo će se, poput mene, rijetki sjećati trauma koje su s njim preživjeli.
Izbacio sam većinu krmelja iz očiju, oprao zube, popišao se, odjenuo i izišao na cestu. Zagreb je najljepši grad na svijetu, pomislio sam, a nigdje u svijetu nema toliko jebenih kretena koliko ih ima u njemu. I to je stvarnost. A stvarnost je iluzija izazvana nedostatkom alkohola. Definitivno je tako, zato idem ubaciti u kljun neku hranu i napiti se. Ne volim iluzije.
U Josipovom zvonu vladala je komorna atmosfera. Žarko je stajao za šankom i kiselo se osmjehnuo kad sam prošao. Sjeo sam za prvi slobodan stol.
Prišla je Ruža s praznom tacom. Imala je ogrebotine po licu; dvije krvave crte, pravilno raspoređene od sivog podočnjaka do ljubičastih usta, utabane na desnom obrazu.
– Što se dogodilo? – upitao sam je znatiželjno. – Izgledaš kao Che Guevara u Boliviji.
– Ko? – blenula je.
– Nebitno, jedan Kinez. Što ti se dogodilo s licem?
Spustila je tacu na stol.
– Anita me napala. Nije to ništa – prošla je oprezno prstima po rani kao da opisuje Munchov "Vrisak" – trebaš vidjeti kako ona izgleda, razbila sam je ko pičku.
– Anita? – ostao sam nemalo iznenađen. – Kada?
– Otišla je prije pol sata. Šefica joj je uručila momentalni otkaz, dala joj plaću za ovaj mjesec i radnu knjižicu! Pokupila je svoje prnje i nestala… Da bog da crkla!
Moram priznati da mi ništa nije bilo jasno. Nije prošlo niti sat vremena da sam se probudio i mozak se tek uštimavao na stvarnost.
– Zašto te napala?
– Nemam pojma, iz čista mira! Samo je uletjela ko furija za šank, počela se derati, pljuvati, onda me zgrabila za kosu i vuči po šanku, onda sam ja nju zviznula, onako muški po glavi, ona me na to ogrebla, a ja nju opet zviz po tamburi i kažem: Kurvo jedna, na meni ćeš se iživljavat! – a ona meni: Ti si kurva, za tebe se zna da si kurva, ja nikada nisam bila kurva! U to je došla šefica… i sam kraj sam ti već ispričala! – izreferirala je svoje, pri tome zapljuvavši i stol i mene.
– E, svašta! – rekao sam i sjetio se da možda upravo ja snosim krivnju za taj incident. – I nije rekla razloge zašto te je napala?
– Ma kakvi, u tome i jest štos. Cijelo smo si vrijeme bile jako dobre i pomagale se, stalno smo jedna drugoj uskakale u smjenu, dijelile bakšiš… Što da ti kažem? – stavila je kažiprst na sljepoočnicu i zasvrdlala. – Pukla ženska, eto šta je.
– Svašta – dodao sam. – Daj mi, molim te, donesi nešto za pojest i bocu vina i vodu…
– Što ćeš jesti? Imamo odličan pileći paprikaš…
– Bože sačuvaj! – zgranuo sam se.
– Što? Ne voliš ga? A baš je dobro pripremljen, i ja sam ga ručala…
– Pun mi ga je kurac! Zgadio mi se za sva vremena – prekinuo sam je. – Neću ga žderati dok sam živ!
– Patku i mlince?
– Neću ni patku. Jučer sam je jeo.
Lice joj se iskrivilo u njušku ranjenog pit-bull terijera.
– Što onda hoćeš? Odluči se, jebem mu mater! Nisi jedini gost u restoranu!
– Daj porciju ćevapa.
– I graševinu?
– Svakako. Požuri se s graševinom, ako možeš, žedan sam.
Uzela je tacu sa stola.
– Pičke i ćevapa bi? Pravi Balkanac! I to još zalijevati s gemištom. Pih, jebala ja mater svoju što sam se uopće vraćala iz Italije da ovdje imam posla sa samim primitivcima…
Okrenula se na kurjim očima i nadrkano otišla s tacom. A taman sam bio pomislio da smo postali frendovi.