Zeleno-lijeva koalicija: Izađite na izbore, sada napokon imate za koga glasati
Sud časti isključio Josipu Rimac iz HDZ-a
Cappelli: Nema razgovora s onima koji naštimavaju račune
Živi zid: Ministar Ćorić neprijatelj je svakog hrvatskog kućanstva
Demokrati: Ustaški poklič konačno treba trajno zabraniti
VLADA Na teret proračuna udžbenici za učenike slabijeg imovinskog statusa
Vlada: Iz proračunske zalihe 1,1 milijuna za udrugu Palčići

  Politika

Zločin, Srđa i Saša

        01.11.2013.         1084 pogleda
Zločin, Srđa i Saša

Z ločin je pitanje svih pitanja. Rečenica beogradske povjesničarke Dubravke Stojanović otvara odsudnu perspektivu o dvama intelektualcima Srbije, preminulim početkom tjedna, koji su utjecali i na naše živote: Srđi Popoviću i Aleksandru Tijaniću .

Jer, zločin uistinu jest »pitanje svih pitanja«: ne mogu ova društva ni zdravoga koraka učiniti, ako ne pronađu način da o zločinu progovore trijezno i sa sposobnošću pune samorefleksije.

Odgovarajući, dakle, na »pitanje svih pitanja«, Tijanić i Popović nisu slijedili isti put. Nisu, međutim, ni posve suprotan. Razlika jest možda bila uglavnom karakterna, ali samo će infantilizam osobni karakter prihvatiti kao opravdanje. 

   Novinar i publicist Aleksandar Tijanić bio je um nenadmašne socijalne i spisateljske inteligencije. Šarmer, elokvent, snalažljivac i svađalica, godilo mu je grgoljenje jugoslavenskih osamdesetih: kupao se u njemu kao Shrek u blatnoj kupki.

Srpski nacionalist nije bio, ma koliko ga žigosao pomodni i površni sud hrvatske mase: članci u Nedjeljnoj Dalmaciji, što ih je objavljivao do samoga rata, ostavština su umješnoga pisca koji sluti katastrofu, ali odbija izreći što znači i otkud dolazi, ne zato što bi je odobravao, nego jer se boji izgubiti najomiljeniju igračku – javnu pozornicu. 
  
Odvjetnik Srđa Popović drukčiji je čovjek: seriozan, temeljit, načelan, ravnodušan prema reflektorima javnosti. Nije prezao od žrtve, anonimnosti, sudbonosnih odluka: 1991., dosljedan u protivljenju Miloševiću, napustio je vlastiti dom.

U Americi se među prvima zauzimao za osnivanje suda za ratne zločine. 1994, na prijedlog Josifa Brodskoga, a zajedno s Czeslawom Miloszem, Margaret Thatcher i drugima, potpisao je zahtjev za zračnim napadima na srpske snage u Bosni.

Cijeli mu je život bio od dosljednosti: zauzimanje za progonjene, pravda, kažnjavanje zločina, sukob s vlastitom obnevidjelom nacijom, sve to s decentnim osobnim dostojanstvom. 

   Tijanić pak, taj Ćiro Blažević novinarstva, bio je od druge vrste: pozornica mu važnija od drame, arena važnija od žrtava. Počeo je kao Miloševićev kritičar, nastavio kao ministar u njegovoj vladi i savjetnik Koštunice u vrijeme ubojstva Đinđića, a završio kao direktor RTS-a. I sve to s elitističkom pozom vječitog oporbenjaka! 

   Nije Tijanić htio gledati u bezdan vlastite nacije. Popović jest. Premda su nacionalizam vjerojatno obojica intimno prezirali, Tijanić ga je, u svojih više milijuna objavljenih riječi, naprosto – prešutio. 
I zato, ako velikosrpstvo danas uistinu jest poraženo – kako nas donedavno najglasnija velikosrpska grla uvjeravaju – za taj poraz nisu zaslužni maheri javne predstave poput Saše Tijanića, nego seriozni odvjetnici istine od vrste Srđe Popovića.

Oni prvi uvjeravali su nas da nema spasa iz balkanskoga grotla, ovi drugi učili da u tome grotlu valja vjerovati samo onima koji imaju glasa za »pitanje svih pitanja«. Ovi drugi liječnici su raspamećenih naroda; oni prvi logorski su zabavljači. Hrvatsko društvo drugima duguje zahvalnost. Ali dati je neće; neće, jer onih prvih i samo ima napretek.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Politika



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.