Fascinantan je broj znanstvenih studija u cijelome svijetu koje se bave pitanjem ljudskog blagostanja. Razmjeri ove pisane pameti prelaze granicu mašte. Ali unatoč svim tim silnim teorijskim pokušajima da se nađu najbolja rješenja, sve je manje kruha, a više igara - u kojima siti i gladni preskaču jedni druge za koricu hljeba.
Ni Hrvatska u tome ne gubi korak. Dapače. U razvoju sportskog kapitalizma dostigli smo zadivljujuću razinu napretka koju možemo podijeliti u tri jakosne skupine:
Liga prvaka
Elitno natjecanje multinacionalnih kompanija, korporacija i banaka unutar čijeg zatvorenog kruga cirkulira golemi kapital, pretačući svoju vrijednost s jednog računa na drugi. Jedini cilj je stvaranje profita. Novac je Bog i sve se može kupiti novcem.
Liga za bedaka
Natjecateljski sustav radničke klase čija je trajna stabilnost zacementirana vjerskim fanatizmom koji počiva na raširenom prihvaćanju dogme da je smisao života u igri za bodove. Plaće i premije su minimalne. A svaki poraz u nizu plaća se isključenjem vode i struje. Zadnji na ljestvici završavaju na ulici.
Liga siromaha
Najniža i sve masovnija razina natjecanja – kontejnerska bitka za dnevni obrok i plastične boce.
To je otprilike realna slika naše svakodnevnice, koja sama od sebe nameće jedno poprilično uznemirujuće evolucijsko pitanje: Da li je čovjek postao od majmuna ili majmun od čovjeka?
Jer pogrešno je smatrati da je takav neprirodan poredak ljudskih odnosa stvar pogrešne politike. Prije će biti da je u pitanju neka majmunska genetska mutacija koja nizom bioloških kombinacija uzrokuje kontinuirane mentalne greške u kolektivnoj svijesti.
Ne zaboravimo da je genetska razlika između ljudi i čimpanzi manja od 2%, a želja za bananama i urođena sebična narav skoro nam je ista, što stvara prirodni potencijal za međusobnim natjecanjem pripadnika vrste.
Jer tko je prvi, njegova banana.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka