Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Žene, luđaci i malo dobrih pedera

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (4)

  Robert Roklicer/foto Moja Rijeka           04.11.2018.         2431 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (4)

Lakše malo, jebote! – urlala je Zorica, Mirina kćer, kad sam je nabijao na radnom stolu njezine mame.

– Strpi s-e-e-e-e-e, repao sam kao Fredro Starr – trajat će još ko-o-o-ju sekundu-u-u!

– Zato i kažem, usporiiiii maloooo! I ja bih svršila-laaa!

Njezina desna kraća noga škakljala me je po bradi, dok sam lijevom kormilario u pravcu istoka-zapada. Ružičaste gaćice ostale su zakačene na stopalu zdrave noge, a traper hlače s ukrasnim perlama na nogavicama mlohavo su klizile od koljena do čizme koju smo zaboravili skinuti s pet centimetara kraće noge.

Napaljivala me je njezina pica koja je stidljivo savinula usnice do uredno podšišane irokeze. Prstima sam joj svirao po klitiću, baš kao po gitari, a on se, na svaki moj podražaj, okretao u pravcu nečujne glazbe. Njezin klitić-hobotnica bio je vlažan, mekan, savitljiv, s bezbroj neodoljivih krakova.

Da joj udovoljim, malo sam usporio rad kurcem, a prstima sam počeo brže i pravilnije kružiti po njezinim usnicama. Stala je jecati, uzdisati i puhati ko putnički vlak na relaciji Zagreb-Beograd. A onda je ispustila još jedan cijuk, kao lokomotiva koja ulazi na peron. Zatresla je kraćom nogom u moju bradu, i ispustila vodoskok žućkaste tekućine.

– Gotova sam – rekla je i pokušala se obraniti zdravom nogom.

– Evo i mene – rekao sam i zgrabio je za obje sise da dobijem na vremenu.

Tup, tup, tup! U posljednjem trenutku izbio sam kurac iz njezinog bunara i stao špricati na sve strane. Smrdjeli smo po spermi i pišalini, pički i kurcu, slinama i uredskom namještaju.

– Imaš maramice? – upitala me je.

– Ne.

– Čime ću se obrisati? Ne mogu takva doma.

Našao sam bunt A-4 papira na jednoj stelaži. Dodao sam joj, a sebe sam obrisao s dva lista. Još uvijek smo bili ljepljivi ko svinje, ali osjećaj da smo se očistili bio je prividno postignut.

– Otkud ti u redakciji tako kasno? – upitala me je dok je oblačila gaćice i prstima vadila konce iz šupka.

– Ostao sam dovršiti tekst za sutra – odgovorio sam.

– Tako kasno?

– Aha – kimnuo sam. – Ti?

– Rekla sam ti već. Čistim urede od kako sam diplomirala.

– A da…!

– Dok ne dobijem bolji posao ili se ne udam.

– Kad će svadba?

– Ne žurimo se, možda na proljeće.

– Je l frajer iskusan ko i ja?

– Marš, pederu, bolji je od tebe milijun puta! – rekla je neuvjerljivo i zakopčala hlače.

Bilo je nečeg bolesno romantičnog u toj šepavoj Zorici, ali nikako nisam mogao dokučiti što. Možda činjenica da sam stotinku sekunde prekasno izvadio kurac iz nje? Ali ne, u tom času to još nisam mogao znati.

 11.

Anita je donijela pivo i pelin za stol. Ne znam što mi je bilo (valjda pod snažnim erotskim nastupom nimfomanke Ines), uhvatio sam je za ruku kao da je želim pomilovati.

– Koji ti je? – rekla je Anita više iznenađeno, nego ljutito.

– Došlo mi – odgovorio sam skrušeno.

Zlatko se slavodobitnički nasmijao. Bilo mu je drago što mu više ne gledam ženu.

– Nobelovac bi nešto jebo! Ha, ha, ha! – naslađivao se.

– Da. Prvo ću naguziti Ines, pa onda…

– Slušaj! – dreknuo je.

– Pa šta? Ionako si rekao da je ti više ne možeš jeba…

Nisam stigao dovršiti tu misaonu rečenicu. Opalio me je šakom posred usta i samo sam se skotrljao sa stolice. Tužno sam pomislio kako je ostalo još jedno nepopijeno pivo na stolu, a onda sam se onesvijestio.

12.

Probudio sam se na zadnjem sjedalu u taksiju. Anita je bila na suvozačevom mjestu. Taksi je jurio Vukovarskom.

– Kamo idemo? – upitao sam je nakon što sam shvatio da sam još uvijek živ.

Anita se okrenula i sažaljivo me pogledala. Kao kučka u mrtvo štene.

– Do mene. Možeš se na brzinu istuširati i osvježiti. Nisam te htjela ostaviti na ulici takvoga. Je l to u redu?

– Da, u redu je.

Prošlo je dva sata iza ponoći. Usta su mi bila natečena. Glava me je rasturala. Pogledao sam kroz prozor taksija.

Veliki reklamni panoi zujali su mi ispred očiju, mahom onih predsjedničkih kandidata: "Djela govore – Milan Bandić", "Hrvatska zna i može – Vesna Pusić", "Za pravednu Hrvatsku – Ivo Josipović", "Jose Carreras u Zagrebu – Jose Carreras".

Jebo me pas, za ovog Carrerasa ću glasati na izborima, pomislio sam i opet zaspao.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Žene, luđaci i malo dobrih pedera



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.