Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Žene, luđaci i malo dobrih pedera

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (31)

  Robert Roklicer/foto Moja Rijeka           07.07.2019.         2634 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (31)

Sjela je u fotelju i navukla cipele. Prijezirno me je gledala. Obrisala je zaplakano lice i prijeteći uperila prstom.

– Crknut ćeš, gade!

– Hoću. Kad dođe vrijeme za to…

– Ne, ne kao što ti misliš, ja, dragi moj, imam hepatitis! A ti si me jebao bez kondoma! To sam i htjela, samo da znaš, baš tako!... Da, da, namjerno sam htjela da te zarazim, baš sam to planirala! Mrzim te! Mrzim!

– Imaš ti moj kurac, a ne hepatitis! – lakonski sam odgovorio.

– Hepatitis B imam, budalo neodgojena, pune dvije godine! Dobila sam ga od svog dečka kad sam imala četrnaest! Sad ćeš vidjet što je to kad te počnu boljeti zglobovi, kad krenu mučnine, bolovi u trbuhu, umor, povraćanje…!

– To već imam, droljo jedna, nabrojala si mi sve simptome mamurluka! – rekao sam joj, još uvijek ne vjerujući da sam pobrao hepatitis.

– Idiote! – rekla je i ustala iz fotelje.

– Reci?

Navukla je jaknu i zakopčala se do grla. Digla je kažiprst visoko u zrak i zamahnula prema meni.

– Ako još samo jedanput, naglašavam jedanput, prismrdiš u moju kuću, i pipneš moju staru, kunem ti se da ću otići na policiju i reći da si me silovao! Jebe mi se za posljedice koje ćeš imati! A i za mene si odsad mrtav, gade! Je l ti jasno?!

Poslušno sam kimnuo glavom. Više mi nije bilo do zajebancije.

– Inkubacija virusa traje i do šest mjeseci, dotle uživaj! – rekla je i izmarširala iz stana.

Tko se igra s djecom, popišan se budi, pomislio sam po drugi put u istome danu. Bacio sam pogled na kineski sat. Bilo je 22:05.

 

 

101.

 

U 22:25 napokon sam ustao i odšetao do kupaonice. Ako ta mala kučka, Megi, i ima hepatitis ne mora značiti da ga je i prenijela na mene. A ako i je, ne znači da ga sad ne mogu isprati vodom, mislio sam dok sam se tuširao. Posebno sam se pozabavio kurcem, tamaneći viruse mlazom tople vode iz tuša.

– E moj prijatelju, kojeg te imam od kad znam za sebe – govorio sam mu na sav glas – uvijek me uvaljuješ u neka sranja, a posebno ti to polazi za rukom posljednjih nekoliko dana. Ili se uozbilji, ili ću te kastrirati – zaprijetio sam mu. On je samo tužno, smežurano, gledao u keramiku kade, crven u licu od stida i insekticida.

Bilo mi je, naposljetku žao, što sam vikao na njega.

Jack Danielsa sam imao gotovo pola boce. Dezinficirao sam grlo s nekoliko gutljaja viskija i s još par dodatnih kapi poškropio glavić kobase kako bih definitivno eliminirao svako postojanje virusa. Uskočio sam u čiste bokserice i nakon kraćeg premišljanja odlučio isprazniti crijeva. Uvijek bolje razmišljam kad nisam opterećen govnima.

Dok sam se držao za rub školjke i borio se sa sumpornim plinovima koji su šikljali iz debelog crijeva, ugledao sam Veljačin scenarij. Počeo sam ga čitati i pročitao za manje od pola sata. Nije to ništa tako problematično, sinulo mi je, mogao bih i ja to napisati. Odmah sam odlučio da je vrijeme za inicijativu hitnog pisanja, što je značilo i još jedno stradavanje Tolstoja.

"Rat i mir" Lav Nikolajevič Tolstoj pisao je punih sedam godina i napisao oko 1400 stranica. Nastavim li ga i dalje koristiti za zahodske potrebe mogao bih čitav njegov trud uništiti u manje od godine dana. Ali, što da radim? Veljača mi je ovog časa kud i kamo potrebnija. Otkinuo sam još nekoliko listova svjetskog klasika i obrisao guzicu, pustio vodu, navukao bokserice i sa scenarijem pod miškom otišao u sobu.  

Iz ormara sam izvukao laptop kojim se povremeno koristim. Uključio sam ga u struju i umjesto, do boli dosadnog čekanja, dok mu se ne podigne programski sustav, ili kako se to već zove, za stol sam donio ostatke viskija, bocu vina, cigarete i pepeljaru. Imao sam sve potrebne rekvizite za rad, sada je još samo trebala da me pukne i inspiracija.

Bilo je 23:40 kad sam napisao prvi redak: "1. Scena – Eksterijer – Dan: Ispred policijske postaje Trešnjevka". Dvadesetak minuta kasnije napisao sam: "Stižu patrolna policijska kola". I tu sam stao. Jebo te, nastavim li pisati ovim tempom trebat će mi dulje vremena za glupi scenarij nego Tolstoju za "Rat i mir"!

Potrebno mi je bilo pogonskog goriva, i to sam jako dobro znao. Čak i Voyageri koriste ogromne količine tekućeg goriva, a dvostruko su udaljeniji od Zagreba nego što je Pluton. Što sam ja onda prema njima, zapitao sam se, a nalazim se cijelo vrijeme u Hrvatskoj? Stoga sam iskapio viski i prešao na butelju. Pepeljara je bila puna opušaka i morao sam je dobrano protresti kako bih napravio mjesta za sljedeću cigaretu. Dobro je da Megi nije ostala ovdje prespavati, kako bih se sada koncentrirao na pisanje? Duboko sam udahnuo dva puta i… otrčao u zahod povraćati.

Dok sam obilno rigao pala mi je na pamet vrhunska ideja za scenarij. Uvijek sam tvrdio da je zahod jedino pravo mjesto za razmišljanje.  

Vratio sam se laptopu, isprao zube vinom, i krenuo pisati. Sljedeći put kada sam pogledao u kineski sat bilo je već 5:35. Nije mi se spavalo pa sam nastavio dalje s radom. Tap, tap, tap – enter. Tap, tap, tap – enter… U sedam i deset, posljednji sam put kliknuo enter i na tastaturi jedva uočio tipku za boldanje. Na dnu zadnje stranice dodao sam još jednu, ali ništa manje važnu stvar koja je nedostajala: "Kraj 2. epizode". Pogledao sam u monitor. Bilo je 53,2 kartice. Otvorio sam gmail, pritisnuo na prozorčić: "Nova poruka", pod "Primatelja" napisao: ivanguberinic@orbit.hr, a pod "Naslov": scenarij / serija / Robert Roklicer. Priložio sam datotetku, to jest scenarij za epizodu, a da ga nisam prethodno iščitao, kamoli redigirao, i zviznuo po tipki "Pošalji".

Na vrhu ekrana zabljesnulo je crnim slovima: "Poruka je poslana". Amen! Dohvatio sam se posljednje preostale butelje vina i lagano pijuckao kao da se nalazim na Copacabani u Brazilu, a ne u smrdljivoj garsonijeri koja je zaudarala na pileći paprikaš i rigotinu.

 

 

102.

 

Što sad radi Megi, pomislio sam? Možda joj onaj autopraoničar upravo liže pičku dok mu se po brkovima cijedi moja sinoćnja sperma? A što radi Ines, i je l priznala Zlatku da sam je mrknuo onu noć, ili se i dalje pravi blesava da ne zna kako sam joj ga metnuo dok je spavala? Djevojčica bez sisa vjerojatno u ovo doba već gimnasticira dižući noge po umivaonicima, ili trlja picu Sensitive sapunom? Prije ono drugo, zaključio sam. S obzirom da nema sise, ziher je lezbijka, možda, hajde, i biseksualka (s obzirom da mi je dala), ali nikako, s onako klinastim bradavicama, ne može spadati u hetero odgojenu čeljad! Anita još spava, pretpostavljam, s priključenim vibratorom u šupku, ili je sinoć pokupila nekog poluonesviještenog pijanca da je, umjesto mene, troši svu noć? Za besplatno kupanje i pranje rublja!

Jedino je Zorica u ovo doba već na poslu i razmišlja treba li roditi ili abortirati moje dijete. Moje dijete?! Hej, čujem li ja sebe dobro? Pa nikada do tad nisam ni razmišljao da mogu napraviti dijete! Jedino za što sam bio siguran da mogu napraviti jest kvalitetno se napiti, polukvalitetno izjebati neku jadnicu i nekvalitetno pisati tekstove za trećerazredne listove. A sad imam dijete! Zapravo, još uvijek je bio embrij ali, jebiga, embrij s dobrim naznakama da će uskoro postati fetus s mojim crtama lica. Fetus Roklicer Junior! Ako ga, naravno, Zorica ne iščačka iz pičke…

Zgotovio sam butelju i malo snimao sranje koje sam u sinoćnjem nastupu ludila napravio po sobi. Na jednoj strani bio je izvrnut lonac, na posve drugoj sadržaj istog lonca, a na trećoj moja rigotina. Sve skupa dosta dovoljno da se čovjek preda i ode spavati. Ali – ne znam koji mi je bio kurac – odlučio sam ipak malo dovesti stan u red. Odmaknuo sam stol i zamotao tepih, otvorio prozor i bacio ga sa četvrtog kata na nogostup. Eto, pola posla sam već obavio, a nisam se ni bogzna kako umorio. Podigao sam lonac i odnio ga u kuhinju, krpom malo prebrisao parket, maknuo prljave bokserice s televizora, odnio ih u kupaonicu, istresao boce causticuma i cantharisa po kurcu, bacio boce u smeće – i stan je bio ko nov. Što će meni uopće spremačica, čemu uzaludno trošiti lovu na tamo neku studenticu kad sam, uvjerio sam se, i sam dovoljno osposobljen za tu vrstu posla!

Pogledao sam u svog kineza i vidio da je 9:27. Još je rano da nazovem Markovića i pitam ga za Hyundai. Sigurno spava i sanja onih 11 tisuća eura od scenarija. Zlatko radi, a nije mi ni pametno zvati ga dok ne saznam je li mu Ines ispričala da sam je i ja naguzio. Joško je na poslu, Žarko radi biznis, Josipovo zvono otvara se tek u 10… A žena mi je za neko vrijeme dosta; uostalom moram provjeriti jesam li dobio hepatitis i kako je Fetus Roklicer Junior. Je li živ ili je već u medicinskom otpadu? Ali sad idem prvo odspavati, zaključio sam, trebam biti odmoran i donekle trijezan kada se (i ako se uopće) suočim s novonastalim problemima. 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Žene, luđaci i malo dobrih pedera



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.