Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (24)


  Priča           Robert Roklicer/foto Moja Rijeka           26.04.2019.         492 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (24)

Hyundai je zacvilio i skoro se prevrnuo na krov kada je Marković oštro okrenuo u lijevo, u vijugavu ulicu u Novom Zagrebu. Umalo nismo pokupili olinjalog starčeka koji je teglio pune cekere plastičnih boca.

– Fulao si ga za dlaku – primijetio sam.

– Ko ga jebe, što ne pazi! Ionako mi je pun kurac tih klošara koji se zavlače u kontejnere. Prije su barem tražili hranu, to sam još nekako i razumio, ali sad ruju po smeću u potrazi za flašama. Možeš pored boca ostaviti dvije kile friškog jastoga, oni ga ne bi ni primijetili. Glupi senilci!

Složio sam se s njim:

– Primijenio se sustav vrijednosti…

– Promijenio se moj kurac! – nije se on složio sa mnom. – Ništa se nije promijenilo, samo su penzići postali pohlepniji!

– Je l to ta ulica? – upitao sam ga da se udaljimo od teme umirovljenika.

– Valjda. Koji broj tamo piše?

– Ne vidim dobro… Aaa, broj 16.

– Kako broj 16 na lijevoj strani ceste?

– Onda je 19!

– Odluči se, jebem mu mater, je li 16 ili 19?

– Jebiga, sad si ga prošao, ne vidim više.

– U pičku materinu i Bandić i njegovo postavljanje brojeva po zgradama!... Evo, a ovdje je već broj 93?! Koji je kreten ovo samo smislio, jebem mu, da mu jebem, mrtvu familiju! – urlao je i lupao šakama po rasklimanom Hyundaiju.

Naglo je zakočio i zvjerao čas na desno, čas na lijevo.

– Ništa ne razumijem! Tamo je 97, a s desne strane 24?! Pa tko tu koga jebe?! – pizdio je.

– Koji mi broj trebamo?

– 53A!

– Parkiraj onda ovdje negdje, pa ćemo pješice! – vidio sam jedini izlaz iz talačke krize.

– A gdje da se parkiram? Gdje?! Vidiš da su svi automobili naslagani jedan preko drugoga! Jebem ti mater, ovo ima samo u Zagrebu: na milijun stanovnika imamo čak dva milijuna registriranih automobila i barem još toliko neregistriranih! – urlao je.

– Polako, pronaći ćemo neko mjesto – pokušao sam ga primiriti.

Marković je i inače jedna čudna biljka. Uvijek je miran, staložen, boli ga kurac za sve, ali kad popizdi postaje gori i od Ante Đapića. Vozili smo se još stotinjak metara, a onda je ugledao parkirno mjesto između dva kontejnera.

– Evo ga! – vrisnuo je i zabubao nas u prvi kontejner. Kontejner se otkotrljao, lupio u stražnji dio parkiranog Mercedesa S klase, i aktivirao mu alarm.

Izišli smo iz Hyundaija i uputili se pješice u smjeru od kud smo došli.

– Broj 93, 91, 89C, 89B, 89A, hvala kurcu, napokon i 87! – 85, 83, 81 – a evo napokon i ploče s ulicom! – rekao je kao da mu se ukazala Gospa Međugorska.

Naravno, kako to obično i biva u tužnim pričama, brojevi nam uopće nisu bili bitni. Nalazili smo se u posve pogrešnoj ulici.

 76.

Na sastanak smo zakasnili punih 40 minuta. Ivan Guberinić, direktor Orbita, prema riječima anoreksične tajnice, Olive, otišao je na poslovni ručak s jednim koproducentom iz Berlina.

– Tko još ruča u 11:40? – upitao sam je začuđeno.

– Oni koji imaju lovu! – tiho je odgovorio Marković i grunuo me u rebra da ušutim.

Oliva nam je donijela kave i prstom uprla u dvije aluminijske stolice koje su bile ofarbane u šesnaest različitih boja.

– Izvolite sjesti.

– Valjda neka umjetnost…? – rekao je Marković kad je vidio moju zbunjenu facu.

Sjeo sam i nabio hemoroide na tvrdu plohu.

– Umjetnost? Moje dupe se ne bi složilo s tobom…

– Šuti, jebo te bog, opet ćeš zasrat pos'o! Sjedi! – zasiktao je.

Oliva je uporno okretala telefonski zupčanik. Glasno je uzdahnula:

– Gospodine direktore, ovdje su gospodin Roklicer i gospodin Marković, malo kasne jer su imali prometnu nezgodu… da, tako kažu… hehehe, i ja mislim, ali dobro… da, rekla sam im već… u redu, znači gospođica Hrgović… u redu, još jednom se ispričavam na smetnji i želim vam dobar tek… hvala!

Okrenula se prema nama i razvukla osmijeh. Valjda smo joj sličili trećerazrednim klaunovima.

– Primit će vas gospođica Hrgović, ona je asistentica gospodina direktora – rekla je i vratila usne u prvobitni položaj.

Hrgović? Hrgović? Hrgović? Od kud mi je poznato to prezime, vrtio sam u glavi upitnike.

– Zoriceeeee! – proderala se Oliva.

– Molim?! – začuo sam poznati ženski glas s drugog kraja hodnika.

– Dođi!

– Što treba?!

– Dođi, kad sam ti rekla!

Pogledala je u nas sažaljivo, kao da nas ispraća na put u Afganistan i da je ovo zadnji put da smo se okupili ovako, na istome mjestu, živi i zdravi.

– Znate, kolegica je tek počela raditi kod nas. Još se ne snalazi najbolje.

Na vratima se pojavila šepava Zorica, Mirina kćer; ista ona Zorica s irokezom i hobotnicom umjesto pičke koju sam obradio u redakciji, na maminom stolu, prije dva mjeseca, a koju sam i noćas, u snu, jebao malim prstom u šupak.

– Gospodin Roklicer i gospodin Marković došli su na razgovor s gospodinom direktorom u svezi priprema novog televizijskog projekta. Direktor je na ručku s gospodinom Schroderom, pa je zamolio da ih ti uputiš o čemu je riječ, samo u kratkim crtama, a onda će ih on kontaktirati kroz nekoliko dana. Možeš li to? – rekla je Oliva Zorici.

– Mogu.– kratko je odgovorila Zorica i pogledala u nas dvojicu. Prvo je pogledala u mene, pa u Markovića, pa opet u mene. Razvukla je umjetni osmjeh i ispružila dlan iza sebe.

Marković i ja iskočili smo sa stolica.

– Izvolite, gospodo, u mom uredu ćemo razgovarati. Jeste li dobili kavu?

Potvrdno smo klimnuli glavama.

77.

Poslušno smo krenuli za njom. Šepala je ispred nas dok smo mi, raspoređeni svaki po jednom boku, pokušavali uhvatiti njezin ritam. Izgledali smo kao plesna grupa Miše Kovača. Zapjevao sam u sebi: "Vraćam ti se, Dalmacijo, mati / umoran sam, negdi moram stati / kad nam rane i dušu i tilo / svako traži materino krilo".

Otvorila je vrata i ušli smo u njezin ured. Tek tada nam je ispružila ruku.

– Obojicu dobro poznam, ali bolje da to oni ne znaju… – rekla je.

– Naravno, naravno, mogli bi misliti da je riječ o nepotizmu – odgovorio je Marković mrtav hladan, i pritom ostao živ.

Nasmijao sam se.

– Pa kako ste?

– Odlično! – rekao je Marković

Pogledala je u mene.

– Ti, Roberte? Čini mi se da si natečen u licu. Usta su ti razbijena, je l ja to dobro vidim?

– Ma znaš mene, pao sam s kreveta…

– Na usta?

– A neću valjda na leđa?

– Sjednite.

Sjeli smo u jedan crveni kožni dvosjed. Ona je sjela u kožnu stolicu. Naslonila se na leđa i prebacila zdravu preko desne noge.

– Dakle – počela je – da vam ne dužim puno jer se u stvari još puno toga i ne zna, riječ je o televizijskoj seriji u dvanaest epizoda. HTV je suglasan to financirati, ali s televizijom nikad ne možeš biti načistu misle li oni to ispoštovati ili ne.

Marković se naslonio na koljena, i cijelim tijelom nagnuo prema naprijed, kao da koncentrirano prati Zoričino izlaganje.

– Jelena Veljača je napisala prvu epizodu, a naknadno smo složili još dva treatmenta. Glavni likovi su policajci, točnije njih dvojica, koji su upleteni u niz nezakonitih, rekla bih, kriminalnih radnji. No, oni unatoč svemu, veliki dio policijskog posla obavljaju savjesno i kvalitetno. Jedan od njih je razveden, a drugi je homoseksualac.

– Auuufff! – ispustio sam čudan zvuk iz nosa.

Marković me je presjekao pogledom, Zorica se osmjehnula.

– Zanimljiva stvar! – rekao je Marković kao da razbija DNK molekule.

– Roberte? A ti, što misliš? – upitala me je nakon kraće stanke.

Marković me je opet ošinuo.

– Ja? Pa ja ne mislim baš previše, umara me razmišljanje. Radije ti nama reci kako vi vidite nas dvojicu u tome. Niste valjda mislili da mi glumimo te policajce, recimo, ja da budem razveden, a Marković homić. Ili možda obrnuto, a Markoviću?

Marković je zakolutao očima kao poker automat. Nisu mu, tad sam se i konačno uvjerio, uopće bile smiješne moje šale.

– Ne, bože sačuvaj, to nikako, glavne uloge su već dodijeljene Slavenu Knezoviću i Marinku Prgi – rekla je Zorica.

– A tko će režirati? – javio se Marković koji je posljednji film odgledao 1973., i to "Bitku na Neretvi" Veljka Bulajića.

– Ako bog da, Kristijan Milić, ali tek smo krenuli s njim u pregovore. On je kao stvoren za to, serija bi trebala obilovati scenama nasilja, realističkim prikazima mafijaških ubojstava, tučnjavama i slično…

– Da, u tome je Milić majstor! – potvrdio je Marković.

Samo da Marković ne misli na Gorana, a ne na Kristijana Milića, prošlo mi je kroz glavu.

– Roberte? Ti si danas neobično tih – primijetila je Zorica.

– Marković mi je rekao da šutim.

– Pa valjda možeš reći što misliš?

– O čemu?

– O seriji.

 

Slegnuo sam ramenima i promrmljao:

– Šta ja znam, valjda je dobro. Ali ni ti meni nisi odgovorila, što bi nas dvojica, po tebi, radili na tom projektu?

Sad je desnu nogu prebacila preko zdrave.

– Ovako – počela je oprezno, kao da razmišlja o svakoj riječi koju će ubuduće izgovoriti – ja sam vas dvojicu predložila direktoru Guberiniću, da vas odmah stavi u predprodukciju. On je jedva čuo za vas – pogledala je u mene – zna da ti pišeš neke knjige, da si studirao dramaturgiju, i tako to, a – pogledala je u Markovića – zna da si ti u novinarstvu i da si godinama pisao crnu kroniku. I ništa više ne zna o vama dvojici! Ali ipak se s mojim prijedlogom, privremeno, složio. Napominjem, privremeno. Ako ste zainteresirani za suradnju trebali bi napisati nekoliko epizoda, recimo samo dvije, koje bi bile približno iste kvalitete kao one Veljačine.

– Hm! – rekao sam.

– Samo dvije epizode? – rekao je Marković. – Koliko je to kartica teksta?

– Svaka bi trebala imati barem 50-60 – odgovorila mu je.

– Samo šezdeset? Pičkin dim za nas dvojicu, je l da Roberte?

– Hoćemo li dobiti taj njezin scenarij na uvid? – rekao sam.

Otvorila je ladicu u stolu i izvadila dva scenarija. Ustao sam se, jedan dao Markoviću, drugi zadržao kod sebe.

– Ne moram vam posebno napominjati da ih ne smijete nikome pokazivati, kopirati, ili govoriti trećim osobama o čemu je radnja u scenariju?

– Ne, naravno – spremno je uzvratio Marković.

– Kad očekujete da vam predamo to što napišemo? – upitao sam je.

– Je li vam dovoljno dva tjedna?

– Dva tjedna? Ma mi to napišemo za tri dana! – rekao je Marković.

– Koliko je tu para? – zanimalo me je.

– Misliš, koliko će te biti plaćeni po scenariju?

Marković je lagano otvarao usta, a ja sam klimao glavom.

– To vam još ne mogu reći, ovisi hoćemo li ih uopće prihvatiti.

– Hipotetički govoreći… kao da ste ih prihvatili… – navaljivao sam da nam odgovori.

– Ovisi i o tome hoće li vas direktor angažirati da i dalje pišete nastavke…

– Ma dobro, reci više, ne moraš nam reći točno u lipu! – bio sam nestrpljiv.

– Aproksimativno… dvije tisuće eura po epizodi! – jedva je izustila.

Marković je u sebi pomnožio jedanaest puta s 2000 eura, podijeljeno s dva, znači svakom ide po 11 tisućinka u džep! Već je razmišljao kako će kupiti novi Hyundai.

– Malo – rekao sam. – To je ipak 50-60 kartica po scenariju.

– Tako je to po cjeniku Hrvatskog filmskog saveza! – oštro je uzvratila.

– Jebeš njih – rekao sam i navukao na grbaču Markovićev gnjev.

Okrenuo se prema meni i sasuo paljbu:

– Možda je i malo ali ne smijemo u ovim vremenima recesije i gladi gledati kako da im drpimo svaki cent! Nije vrijeme za bogaćenje, nego za preživljavanje! Jesi vidio onog jadnička s praznim bocama kako se muči za golu egzistenciju? – govorio je kao Terminator; kao da ga prije sat vremena nije htio satrti svojim Hyundaijem. – Uostalom, ja pristajem, jebe mi se za tebe! – rekao je i pružio ruku Zorici.

Rukovali su se.

– Samo da ne bude neke zabune – upozorila nas je Zorica – posao nije sklopljen dok to ne odobri direktor. Jedini on može sklopiti ugovor s vama.

– Naravno! – odgovorio je Marković kao da je i taj problem već riješen.

– Roberte?

– Reci?

– Ti ne pristaješ?

Marković me je pogledao kao gorila u magli.

– Pristajem, jebiga. Nisam oduševljen, ali… – izustio sam.

– Dobro onda – rekla je Zorica i digla se sa stolca. – Mislim da smo postavili okvir za nekakav početak. Slažete li se?

– Slažemo se! – rekli smo u glas kao da polažemo zakletvu.

– Pa, hvala vam što ste došli i vidimo se za dva tjedna – govorila je i pokazivala dlanom prema vratima ureda.

– Hvala tebi! – odgovorio je Marković i, slučajno ili ne, počeo i on šepati prema izlazu.

– Kad si počela ovdje raditi? – zanimalo me je dok sam hodao iza Markovića.

– Prije deset dana sam dobila posao. Nije baš moja struka, ali učim se – govorila mi je u leđa.

– Čekaj, ti si pravo završila?

– Ne, književnost – odgovorila je.

Stigli smo do vrata. Marković ih je otvorio i još jednom se rukovao s njom.

– Mogu te zamoliti da pričekaš vani? Trebala bih nakratko Roberta – rekla mu je.

Nacerio se.

– Ma naravno, samo vi dajte – rekao je i pogledao u mene: – Čekam te u autu.

– Brzo će on! – odgovorila mu je i zalupila vratima pred nosom.

 

 

78.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: