Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici

  Priča

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (23)

  Robert Roklicer/foto Moja Rijeka           12.04.2019.         1840 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (23)

Problem je bio što nisam mogao nikako svršiti. Poza opisana u Kamasutri pod imenom "Cvrčak na boku" nema osobito specijalnog značenja, posebno ako si ograničen na vrijeme i prostor oko sebe. Prostora sam imao malo, vremena još manje. Što ako se iznenada okrene na leđa? Nema tog kirurškog zahvata koji bi mi vratio kurac na mjesto. I ovako je pogrbljen i zabacuje glavom u desnu stranu, a sa slomljenom kičmom izgledao bi suptilno kao Qusaimodo, Victora Hugoa.

Zato sam joj izbacio sisu iz košarice i šarafio bradavicu kao da tražim stanicu planetarno popularnog "Radija slobodne Europe".

– Ahhh, ahhh, ahhh! – umjesto spikera javila se ona.

Pomoglo je. Počela se i ona gibati u smjeru i kontrasmjeru kurca. Jednim potezom se tako stvarala dinamičnost većeg trenja. Ona se povuče, ja iziđem, ona bi ga unutra, ja joj ga zabijem. I dok sam se prije osjećao malone kao nekrofil, sada je to puno više izgledalo na zdravu jebačinu. Jaja su se povukla u trbuh i katapultirala van. Nije bilo mjesta za povlačenje, svršio sam u nju.

– Zlatkoooo? – rekla je mazno.

– Hmm? – odgovorio sam zabezeknuto protupitanjem.

– Molim te, nemoj ga vaditi barem pet minuta.

– Hmm! – odgovorio sam.

Uvukao sam joj sisu natrag u košaricu i oprezno položio ruku na bok. Za pet minuta kurac je mlohavo ispao iz rupe i zadovoljno zaspao uz njezino dupe. Navukao sam joj gaćice i najlonke, poravnao ih, i pokrio je dekom.

– Zlatko? – rekla je i dalje u snu.

– Hmm?

– Volim te.

– Hm-mh.

Okrenuo sam joj leđa i položio glavu na stol. Uskoro sam i ja zaspao.

 71.

Tresnuo sam u pod. Nešto slično lavežu bijesnih pasa dopiralo je kraj fotelje, iz džepa mojih hlača. Dižući se s poda, glavom sam udario o stol, i tri puta opsovao Blaženu Djevicu Mariju.

– Jesi dobro? – začuo sam Ines iz kupaone.

– Imam delirij! – zavrištao sam.

– Što?

– Čujem divlje pse!

– Mislim da ti je to mobitel!

Ustao sam i onako gologuz izvadio iz džepa mobitel. Vau – vau – vauuuuu, pa opet vau – vau – vauuuu, govorilo je iz njega.

– Gdje se gasiš, jebem ti mater?! – vrištao sam izbezumljeno. Napokon sam našao zelenu točkastu mrlju i pritisnuo je.

– Halo?!

– Ej, jesi se naspavao? – čuo sam Markovićev glas.

– Nisam.

– Super onda, ajde požuri se dolje, čekam te u autu kraj zgrade.

– Koji kurac radiš ispred moje zgrade?

– Jebem te ludog i pijanog, znaš da imamo onaj dogovor za televiziju. Posao? Sjećaš se?

Odlično sam započeo karijeru televizijskog scenariste, pomislio sam, gdje će mi samo biti kraj?

– Dođi ti gore – odgovorio sam – nisam još krmelje izbacio iz očiju.

Ines je zapanjeno stajala, otvorenih usta. Samo je pogledom signalizirala kako mi u glavi nije postavljena sva stolarija.

– Nema slobodnog parkinga! – uzvratio je Marković i spasio me od linča.

– Dobro onda, ajde pričekaj me u autu, sad ću ja! – odgovorio sam i pritisnuo crvenu točkastu mrlju na mobitelu.

Pogledom sam potražio gaće.

– U lavabou su, pretvorile su se u kašastu masu – rekla je Ines kao da mi čita misli.

– Jebiga, što ću sad?

Slegnula je ramenima da joj je svejedno.

– Daj mi svoje, rekao sam.

Nasmijala se.

– Ti stvarno imaš nekih problema u glavi.

– Ko te jebe, ovako ću! – rekao sam i navukao hlače, bez gaća ispod. – Neće mu ništa biti.

– Kad se vraćaš? – pitala me je kao da smo u braku.

– Nemam pojma, znaš kako je sa nezaposlenim piscima…

– Da nam skuham nešto?

– Može.

– Kakvu hranu voliš?

– Jestivu.

 72.

Činjenica je da muškarci pažljivo slušaju žene kako bi mogli spavati s njima, a žene pristaju na seks kako bi mogle razgovarati s muškarcima. Navukao sam majicu, čarape, cipele; protrljao oči da bih izbacio nagomilano smeće oko kapaka. Ines je sjela na krevet i samo gledala u točku na zidu.

– Loše mi je, cijelo jutro povraćam – rekla je zamišljeno.

– Od vina – odgovorio sam – i mene glava rastura kad pretjeram.

– Znam, ali meni je već nekoliko dana loše u želucu, stalno rigam.

– Prestani piti.

– Otići ću prvo do svoje liječnice, a onda svratiti do socijalne radnice… – rekla je i dalje odsutno.

– Važi, vidimo se! – odgovorio sam i brzo zatvorio vrata za sobom.

 73.

Marković je sjedio u svojoj limuzini, Hyundaiju iz 1990. godine, bosanskohercegovačkih registracija. Zimske gume za njega platio je sto eura, auto vrijedi barem 200, sam Marković oko tristo eura. Moje dupe na slobodnom tržištu vrijedilo bi kao zimske gume Hyundaija. Kad se sve zbroji, 700 eura pokretnina putovalo je u Novi Zagreb na razgovor za posao u vrijednosti od 2 milijuna kuna. Nije loše, pomislio sam, za jednog pisca.

– Ovako ćemo, ja ću pričati, a ti samo potvrđuj. Može? – rekao je kad smo krenuli.

– Ti pričaš, ja šutim? – ponovio sam začuđeno.

– Da, jer ako ti progovoriš, ode nam posao u pizdu materinu…

Uvrijeđeno sam okrenuo glavom. Pogledao me je.

– Što je? Hoćeš reći da nisam u pravu? – svadljivo je nastavio.

– Ako misliš na onaj posao sa Židovkom, to je bio splet nesretnih okolnosti…

– Jedina nesretna okolnost u tom si poslu bio ti! Sjećaš li se, majmune, kako si samo uspio zajebati onako unosan posao s…

74.

Možda je bio u pravu, vjerojatno sam ja zajebao taj posao. Prije otprilike godinu dana došao je do mene u ured i rekao:

– Čuj, upoznao sam jednu žensku koja snima nekakvi dokumentarac. Pitala me je znam li kakvog dramaturga. Ti si kao studirao to sranje na Akademiji?

– Jesam – odgovorio sam.

– E, vidiš, ona dolazi za pola sata, saslušaj je, reci nešto pametno i uzmi pare. Mene ubaci kao pomoćnog scenaristu. To postoji? Pomoćni scenarist?

– Ma u nas Hrvata sve postoji, moj Markoviću! – odgovorio sam mu.

I, stvarno, ženska se pojavila u uredu, točno u vrijeme kad je Marković rekao.

– Dobar dan! – kaže ona.

– Dobar dan! – kažem ja.

Uručila mi je posjetnicu i odmah krenula u glavu:

– Ja sam završila studij režije na "New York Film Academy", u klasi Douga Limana koji je radio "Bourne Identity", "Mr. & Mrs. Smith" i "Swingerse", a osobno poznaje Brada Pitta i Jannifer Aniston i godinama prijateljuje s Glenn Close i Kevinom Klineom. Došla sam u Hrvatsku snimiti dokumentarac o… – verglala je sto na sat, pretpostavljao sam, zbog treme.

Tko zna što joj je Marković ispričao o meni, možda jadnica misli da sam Kenneth Lonergan ili David Peterson. Da razbijem led, počeo sam pričati viceve:

– Nabacuje se pijani tip jednoj debeloj, ružnoj ženskoj, a ona ga odjebe. On će joj na to; Toliko si debela da si označena na karti svijeta, ne bih te jebao ni preko Bluetootha, i na kraju još samo da ti ovo velim: da kojim slučajem ružnoća svijetli, ti bi bila ulična svjetiljka!

Ja sam umirao od smijeha, Marković se kiselo osmjehivao, a ona je stisnula usnice i iskrivila obrve.

– Dobro, možda ovaj vic i nije baš najprikladniji za žene – rekao sam, shvativši da sam negdje zajebao stvar – ali čuj ovo: Znaš li što je pravo i jedino istinsko strpljenje?

– Ne! – odgovorila je hladno i nadrkano.

Kad dva pedera očekuju dijete!... Ha, ha, ha!... A kad peder uđe u kafić i naruči sokić od konobara, a taj ni mrtav ne može smisliti tetkice? – Nemoj da ti taj sokić gurnem u guzicu, odvrati mu konobar. – Onda može cijela gajba! – na to će peder... Ahahahaha!

Marković je okrenuo očima, ona je živčano trzala obrvama, a ja i dalje nisam shvaćao razlog njihove rezigniranosti. I umjesto da ušutim, kao što bi to učinio svaki normalni čovjek, nastavio sam u istom raspoloženju:

– Dođe mali kod svojih roditelja i pita mamu, je li mama, ti si Židovka, a stari mi je Srbin. Što sam ja onda? Ona mu odgovara, joj dijete, naravno da si Židov, naša se vjera uvijek prenosila samo s majke na djecu. A otac će na to, e nije to tako kod nas Srba, pravoslavlje ide s očeva na djecu, i to je jedina pravo i pošteno mjerilo. – A zašto to pitaš? – u glas će roditelji. – Ma komšija Jovica prodaje bicikl, pa ne znam da l da se cjenkam ili da mu ga otmem… Hahahahahahaha!

Ženska je histerično razvukla facu i sasula paljbu na mene:

– Sram vas može biti! Vi ste obični muški šovinist, homofobni idiot i fašist! Treba vas strijeljati na Trgu Republike! Ne bih s vama ni mrtva ušla u biznis! – izderala se, okrenula se na peti, i otišla.

Pogledao sam u Markovića koji je bio na rubu živčanog sloma.

– Dobro, koji je njoj kurac? Ona očito ima nekih živčanih problema…

– Jesi li ti nju uopće pogledao kad je ušla? – cijedio je kroz zube.

– Onako… Nije mi legla na prvi pogled.

Tada mi sine, ženska je izgledala ko slonovsko novorođenče, mala, debela, s klempavim ušima – ukratko, ružna ko sibirska noć. Dobro, stvarno nisam smio valjati one viceve o ružnim i debelim ženama, pomislio sam.

– Ali kakve ona to ima veze s pederima?

– Udala se 2007. u Kaliforniji za Jennie Olsen, poznatu američku kazališnu glumicu i lezbijku, idiote retardirani! – urlao je Marković.

– E, jebiga, kako sam mogao znati da je pederuša, ne piše joj na čelu! – branio sam se.

– A sad pogledaj u vizitku koju ti je dala.

Pročitao sam samo ime.

– Je li, je l to židovsko prezime?

Marković je suicidalno potvrdio kimanjem glave.

– E, jesu ti Židovi osjetljivi na viceve… – zaključio sam i ostavio Markovića u depresiji.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.