Uletio sam u ostavu i stao prekopavati po kutijama ne bih li što pronašao. Sjetio sam se da sam u redakciji, prije nekoliko mjeseci, na dar dobio karton Krauthakerova sauvignona i pospremio ga da mi posluži, u ne daj bože dugotrajnijim bolestima, kao pripomoć ili lijek da nekako izguram posljedice apstinencijskih kriza.
Napokon sam karton sa šest boca iskopao ispod gomile otpada. Stavio sam ga pod mišku, i ponosno, kao Charles de Gaulle, kad je već sve bilo oslobođeno, ušetao u svoj Pariz. Pogledao sam u svoju Brigitte Bardot koja je puhala nos u wc papir. Ranjena ženska dušica u kombinaciji sa sauvignonom i normabelima te sa mnom (napaljenim pervertitom, i mogućim posjednikom stidnih ušiju?) dobar je povod nadanju bržem i plodonosnijem seksu. Dobrano sam oprao čaše vrelom vodom i obrisao ih mekim papirom za guzicu. Postavio sam stol i otvorio bocu. Natočio sam prvo njoj, pa sebi.
– U zdravlje! – rekao sam i visoko dignuo čašu.
– U zdravlje! – odgovorila je i eksala.
To mi se svidjelo. Ponovno sam joj natočio.
– Za djecu! – digao sam ponovo čašu u zrak.
– Za djecu! – odgovorila je i popila par gutljaja.
– Je l dobro vino?
– Odlično je. Gdje si ga nabavio?
– Dobio na poklon – rekao sam i iskapio čašu.
Natočio sam si još jednu, a nju pogledao s onim svojim pogledom: daj požuri se, šta čekaš, vidiš da natačem, pij, piiiiiiiij, piiiiij. Eksala je i ispružila praznu čašu.
– Nemoj me požurivati, lako se napijem – rekla je dok sam točio.
– Moraš se malo opustiti, vidiš da si na rubu živčanog sloma, a koja čaša-dvije vina sigurno ti neće naškoditi – odgovorio sam glasom znalaca, autoriteta.
– Da, u pravu si valjda – rekla je i nastavila: – elem, njegovi umjesto da budu sretni što će ga se riješiti, oni gledaju u mene ko u govno, govno, kad ti kažem, al eto tako, preko kurca pristanu oni na svadbu, a na svadbi sto i pedeset ljudi, moji sve plaćaju, udaje im se kći, ona druga vjerojatno neće nikad, luda je, jebi ga, ko bi je htio takvu, što da joj ja radim? Čekaj, jesi i ti bio na našoj svadbi?
– Ne.
– Ma ništa nisi propustio – odmahnula je rukom – al da si me samo vidio u vjenčanici, vauv, kakva je bila, dvije hiljade eura sam je platila, no dobro, gdje sam ono stala, a da, moji vele, djeco, sad ste obitelj, sami svoji, svoji na svome, bio bi red da se i skučite, i moj stari izvadi svu ušteđevinu koju ima, trideset pet tisuća eura, veli, evo ja vam ovo dajem od srca, a za drugi dio se snađite, a njegovi pocrvenjeli, stid ih je bilo, pa i oni nekako daju istu lovu, kupimo mi stan, skroman, nije nešto, al jebiga, naš je, i…
64.
Opet svrab po kurcu i jajima. Mater mu jebem, nisam valjda stvarno zaradio picajzle? Od koga? Da sam jebao Megi, prvo bih posumnjao na nju, ovako su mi ostale djevojčica bez sisa i Anita. Koja od njih dvije uzgaja gnjide? Koja se ne kupa? Koja je kurva promiskuitetna? Anita? Djevojčica bez sisa? Vrtio sam svoj film u glavi i gledao Ines kako otvara usta. Govorila je mehanički, bez nekih pravih životnih emocija, samo je lajala i otvarala usta ko vrata autobusnog kolodvora. Što je više govorila, manje mi je bila privlačna. I najljepša pička kad pokaže zube postaje krezuba starica. Digao sam čašu u zrak.
– Ajde, malo odmori. Živjela!
Povukla se. Vjerojatno sam je prekinuo u pol rečenice. Boli me kurac! Dosadno mi je.
– Jesam ti možda malo dosadila sa svojim pričama? – rekla je i uzela čašu.
– Ma kakvi! Otkud ti tako što uopće pada na pamet? Pažljivo te slušam i razmišljam kako ti mogu pomoći.
– Pa… – zinula je.
– Reci?
– Gle, ako to zaista misliš, ako mi stvarno misliš pomoći, da li bih mogla prenoćiti kod tebe na dva-tri dana, barem za prvu ruku dok se ne snađem…?
65.
Kvragu i sve, pomislio sam, samo mi je to još trebalo. Da je poševim, ajde okej, ali da je udomim kod sebe, ni u ludilu. Nije ju Zlatko trpio, zašto bih ja?
– Što ne odeš kod staraca?
– Ubili bi me, ili bi ubili Zlatka! Već sam ti rekla da su svu ušteđevinu spizdili na stan i vjenčanje. Kako bi bilo da im se sad gologuza vratim natrag? Moram to izvesti malo taktičnije, oprezno. Stari je puko na živce, dva infarkta ima iza sebe…
– Prijateljice? Ona Bosanka? Ona Elemuša, znaš na koju mislim?
– Sve moje prijateljice žive u ulici u kojoj je naš stan. Zlatko bi me odmah pronašao…
– Neki daljnji rođaci, ona tvoja polusestra, kolegice s fakulteta?
Zavrtjela je glavom i udahnula.
– Slušaj, zaboravi, kao da te nisam ništa ni pitala…
Pa kud baš ja? – zavapio sam. – Znamo se samo dva dana.
– Jer Zlatko ne sumnja u tebe. Jučer je posumnjao i uvjerio se da s tobom nemam ništa. Sad misli da spavam pitaj boga gdje. Zato sam se upravo tebi i obratila za pomoć. Osim toga, značiš mu i kao prijatelj, mislim da mu je jako žao što ste se zakrvili. Uvjerena sam da me nikad više ne bi tražio u tvom stanu.
Sinula mi je spasonosna ideja:
– Ali, Ines, ovo je, sunce moje, obična garsonijera, a ja imam samo jedan jedini krevet, ovaj ovdje – rekao sam i potapšao se pokraj guzice. – Vidiš kako je mali?
– Spavat ću na fotelji, evo ovoj! – odgovorila je u hipu, kao da je napamet naučila odgovore na sva moja pitanja.
Ode mi spasonosna ideja u krasni kurac, pomislio sam.
– A kako misliš taj problem riješiti u samo dva dana?
– I to najviše u dva dana! Dovoljno mi je da podnesem zahtjev za razvod braka. Sutra kad me socijalna radnica vidi s ovolikom masnicom na licu, mislim da će se stvar brzinski odvijati. A drugo što planiram – to je otići u moj stan, kad on ode na posao, i uzeti našu štednu knjižicu. Nemamo bog zna što, ali dovoljno će mi biti da unajmim neku sobu s kupaonom na tri-četiri mjeseca…
– Dva dana, rekla si?
– Dva.
– I spavaš na fotelji?
– Aha.