Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (14)


  Priča           Robert Roklicer/foto Moja Rijeka           02.02.2019.         1765 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (14)

U Josipovom zahodu ne smrde samo govna i pišalina, nego i dvije bijele kutijice postavljene na prozoru iz kojih svakih 30 sekundi idu prodorni zvuci: Psssssšt! Psssssšt!. Netko mi je rekao da su to osvježavajući mirisi lavande i vanilije koji bi trebali imati funkciju počišćivanja zraka od nestašnih fekalija i mokraće, a kojih se više nalazilo po pločicama zahoda nego u pisoarima i školjkama. U svakom slučaju, ti su pročišćivati na mene djelovali otrovnije od onog drugog smrada. Jedva se suzdržavši da se ne izrigam, došao sam do prvog pisoara, izvadio kobasu i namjestio joj pogled u štrkljastu slavinu iz koje je neprestano kapala voda.

– Hej, Rokliceru, otkud ti? – začuo sam glas pored sebe.

Bio je to Žarko, Joškov prijatelj, o kojemu smo nas dvojica razgovarali netom prije. Žarko je inače bogati prekupac vinima, odjeven u skupo Bossovo odijelo i crne lakirane cipele. Dok mi se obraćao, upravo je tresao kurcem po keramičkom pisoaru i stavljao ga u futrolu. Zamijetio sam da je ovlaš pogledao i u moj kurac kao da i njega želi srdačno pozdraviti. Ispružio mi je ruku. Svoju sam kobasu prebacio u lijevu, a desnom sam mu rukom pružio dlan. Rukovali smo se. Tako smo se, htjeli-ne htjeli, rukovali i kurcima.

– Evo me, malo razgovaram sa Joškom i Markovićem – odgovorio sam mu.

– I Joško je tu? – Oči su mu se zasjajile.

– Je, eno ga cuga, Marković nas časti.

– Koje vino pijete?

– Ja sam na pivu i pelinu.

– A oni?

– Mislim na graševini.

– Neće vam smetati ako se priključim vašem stolu?

– Ma kakvi. Samo daj, uvijek si dobrodošao.

Izišao je iz zahoda. Ja sam rafalno prdnuo i tek onda se pošteno ispišao. Osjećao sam se lakše nekoliko kilograma. Žarko je, da samo spomenem, jedan od rijetkih domaćih biznismena koji se nije obogatio u sumnjivim pretvorbama iz naše novije povijesti. Digao je lovu iz Badela, lovu koju su mu ponudili kao otpremninu, da ga se riješe pod šifrom tehnološkog viška, a on je sve do kune uložio u privatnu firmu. Iskoristio je neke poslovne veze koje je do tada imao u bivšoj firmi i danas je, unatoč svim pizdarijama koje je prošao, uspješan čovjek. Ali ja ga ne volim zbog toga. Volim ga jer me je tisuću puta počastio pićem, kupio svaku moju knjigu, vozio me mrtvog – pijanog doma… Sve u svemu, Žarko je bio kapitalist sa čovječjim licem.

U wc je ušao Joško, klateći se blizu mog kurca koji je posljednjim snagama davao sve od sebe da se ispiša.

– Tko je Žarka pozvao za naš stol? – upitao me je pijano.

– Žarka? Onog krivovjerca? Pojma nemam. Znaš da se on svaki put ubaci nekom u društvo – odgovorio sam diplomatski.

– Naručio nam je još jednu rundu.

– Onda pusti čovjeka. Znaš da su uspješni ljudi vrlo usamljeni… – izrazio sam se lirski.

– Imaš pravo. To što čovjek više nije svoj, što ne voli pičku, ne znači da je loš. A osim toga, možda je to samo prolazna faza u životu… Je l tako?

– Apsolutno! – odgovorio sam, iako ga ništa nisam razumio. Nisam kurca shvaćao u kakvoj je to fazi naš Žarko.

Joško me je pogledao zahvalno.

– Ipak si ti pravi čovjek, s velikim srcem. Mene ne možeš prevariti, koliko god se pretvarao! – rekao je i ispružio mi ruku.

Otresao sam kobasu i uzvratio mu rukovanjem. Postajali smo sve intimniji, kurci su nam se, preko posrednika, ruku, dotaknuli. Prišao je slobodnom pisoaru.

– Evo i mene, stari moj! – rekao je, otkopčao šlic, i pogledao u žgoljavi kurac. – Jesam ti falio, zmaju?!

 41.

Za stolom su sjedili Marković, Žarko i Zlatko. Kad me je spazio, Zlatko je malo pridigao dupe i nagnuo se nad mene. Skupio sam šaku i bio ga spreman opaliti u trbuh. Namjeravao sam ga složiti na pod i pobjeći glavom bez obzira. Ali, Zlatko je izgledao miroljubivo, čak za divno čudo i prijateljski.

– Oprosti za ono jučer. I ti i ja smo malo pretjerali – rekao je i pružio mi ruku.

Pružio sam mu svoj dlan, istina još uvijek malo sa strahom, nepovjerljivo, i protresao ga. Tako su se Žarkov, Joškov, Zlatkov i moj kurac ukrstili ko mačevi.

– Maloprije sam se čuo s njezinom polusestrom, rekla mi je da me već neko vrijeme planira napustiti. A s obzirom da si je ti tek jučer upoznao, vidim da sam pogriješio u procijeni…

– Jasno da si pogriješio, kretenu! – osokolio sam se.

– Dobro, nemoj sad…

– Šta nemoj?! Šta? Mogao si mi izbiti zub, idiote! – zauzeo sam gard Mirka Filipovića.

– Oprosti.

Napokon sam sjeo. Marković i Žarko su me promatrali kao junaka. To mi je bilo dovoljno. A osim toga, da se potučem sa Zlatkom, izvukao bih deblji kraj. Zato sam samo sjedio i pravio se strašno uvrijeđen.

– Ako baš želi rastavu, neka joj bude – nastavio je Zlatko monotono. – Meni su 42, njoj 26. Oboje se stignemo još skrasiti, oženiti za srodne duše, imati djecu… ja samo više ne želim da mi to bude jedini prioritet u vezi.

– Je, kad ne možeš jebati – nisam se mogao uzdržati od svojih komentara.

Zlatko se samo nasmiješio i ponovo mi pružio ruku:

– Svaka čast! To sam samo tebi priznao, a ti mi to nabacuješ na nos i svima govoriš. Al nema veze, u pravu si, ne mogu je jebati deset puta dnevno.

– A da prorijediš tu stvar na… šta ja znam?... šest, sedam puta? – ubacio se Marković u diskusiju.

– Nije to dovoljno, ako je nimfomanka možda ima i veću potrebu! S muškarcima je posve drukčija stvar, mi smo ipak manje složenija bića….– započeo je Žarko, ali ga je prekinuo Joško koji se upravo vratio iz zahoda.

Na hlačama je imao poveliku fleku od pišaline.

– Nimfomanki, a ja sam imao jednu za vrijeme studentskih dana, treba kupiti četiri vibratora koje ćeš staviti u a) noćni ormarić kraj kreveta b) u ladicu sa beštekom ili tanjurima c) pored kade ili tuš kabine (ovisno što više koristi od tog dvoje) i pod d) u perilicu rublja, ako se ikad sjeti oprati ti prljave gaće. I ne treba škrtariti na tim spravama, kad ih poklanjate ženama. Japanci imaju dobro osmišljene vibratore, savijaju se, imaju četiri brzine, čak i mijenjaju boje i mirise po potrebi…

– Joško – prekinuo sam ga – sad razgovaramo o Zlatkovoj ženi, Ines.

– Ups, oprosti Zlatko, nisam znao da ti je žena nimfomanka! – pravdao se Joško.

– A gdje ima kupiti takvih… vibratora? – tiho me je pitao Žarko.

Slegnuo sam ramenima da ne znam.

– Za tebe? Nemoj sad da te nokautiram kao Zlatko Roberta! – Joško je čuo Žarkovo pitanje i pomahnitao.

– Neeee, za boga miloga, onako… samo pitam.

 42.

Ruža je sve češće dolazila za naš stol s novim rundama, a mi smo bili sve opušteniji. Poslije nekoliko rundi, naručio sam kavu bez šećera.

– Dragi Roberte, jesi ti to bolestan? – pitao me je Marković.

– Ne, imam još posla za večeras! – rekao sam. – Čak dva!

Mislio sam na Megi i na Ines. Marković je iz džepa je izvadio neku kramu od mobitela i dao mi je.

– Evo ti, ovo ti poklanjam. Nije nešto, ali ima još čitav bon unutra, možeš nazvati, a možeš se i javiti. Je l to okej?

– Hvala! – rekao sam i spremio ga u džep, ne kaneći ga puno ispitivati otkud mu takvi izljev darežljivosti.

– Želim da se sutra pojaviš na onom poslovnom sastanku, rekli su da ne dolazim bez tebe! – napokon mi je pojasnio stvar.

– Jasno. Nemaš frke, kad sam ja to uostalom zajebao prijatelja? – odgovorio sam.

Uputio mi je nedvosmisleni pogled i rekao:

– Toga se najviše i bojim kod tebe. Uvijek zajebeš!

Zlatko mi je mahnuo rukom da se mu se približim.

– Čuj, ako te Ines bude zvala, ili ako se negdje sretnete, reci joj da me se ne treba bojati. Moramo to riješiti ko civilizirani ljudi…

Zatiltao sam. Što sad napraviti? Ne reći mu da je Ines prije pola sata nazvala i da smo se dogovorili naći kod mene u 23 sata? To ni najgorem neprijatelju ne bih učinio. Ipak:

– Ma gdje bih je ja vidio… ili čuo? Opet fantaziraš, moj Zlatko.

– Samo kažem, ako…

– Nema ako! – odrješito sam odgovorio. – Naletim li na nju, osobno ću je dovući za kosu tebi pred noge, pa ti s njom raspravi što imaš.

– Pravi si prijatelj.

– Zar si sumnjao?

– Ružo, može još jedna runda!? – zaurlao je Joško.

– Ko plaća? – stigao je odgovor od šanka.

– Ja ću! – dreknuo je Zlatko i zahvalno me pogledao.

– Ja još pola sata ovdje kenjam, pa idem – rekao sam. – Imam nekog posla.

– Al to nije razlog da si ne popijemo po još jednu! – odgovorio je Žarko.

– Pa nismo valjda pederi da odbijemo piće, je l tako? – odgovorio sam mu, a on se kiselo nasmijao.

– Nemoj izgubiti mobitel? – rekao je Marković

– Koji mobitel?

– Ne seri! Onaj koji si stavio u jaknu.

– A taj, ne brini se, čuvam ga ko zjenicu oka u glavi.

Ruža je ekspresno donijela piće. Taman kad smo pomislili da će bestragom nestati, povukla me je za rukav i šapnula mi na uho:

– Zvala je Anita. Rekla je da si ostavio neke papire sinoć u taksiju i pita te hoćeš li večeras doći po njih?

– Koji usrani papiri? – razmišljao sam. Je li to neka šifrirana poruka? Sigurno jest, fali joj valjda kurca u guzici pa me zato zove, pomislio sam.

– Ne večeras, poruči joj, molim te, da imam posla. Pozvan sam na jedan tulum… Ustvari, reci joj da moram na neodgodivi poslovni sastanak!

– Dobro – rekla je, a onda me još jednom, ovaj put snažnije, povukla za rukav. – Nemoj da ti padne napamet da je iskorištavaš, jesi čuo?! Ona je udovica, rano ostala bez muža, samohrana je majka i velika vjernica…! Je l ti jasno?!

– Jasno ko dan, Ružo!

– Dobro onda! – odgovorila je i nestala u pravcu šanka.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: