Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (13)


  Priča           Robert Roklicer/foto Moja Rijeka           27.01.2019.         1574 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (13)

Na vratima lokala pojavio se Marković. Osvrnuo se, nešto rekao Ruži, i došao za naš stol.

Još uvijek nisam razumio na koju je to "stranu" prešao Žarko. Ali sam dobro razumio da Joško ne želi više govoriti o svom prijatelju pred Markovićem.

– Vidim, ti roniš suze zbog otkaza? – rekao mi je Marković i nepozvan sjeo do Joška.

– Kako je na poslu? Je l vam falim?

– Ko rak na maternici.

Joško se nasmijao, ja sam slegnuo ramenima.

– Jebi ga, bitno je da vam falim.

Udahnuo je i sklopio ruke ko da moli.

– I ja sam dobio otkaz – rekao je glasom kao da komentira vrijeme u Bangladešu.

– Ideš? – raskolačio sam oči. – Kako to?

– Rekao sam ti odmah jučer da i meni kuhaju otkaz. – A tad je napravio dramaturšku pauzu od cirka dvije sekunde. – Ali već imam drugi posao, zato te i trebam.

Joško se ustao, naklonio, i rekao:

– Idem ja, da vam ne smetam.

– Daj ne seri – rekao sam – ostani tu. Sigurno se ne radi o obavještajnim službama.

– Dobro – rekao je Joško i vratio dupe u stolicu.

Ruža je donijela tacu s vinom, pivom i pelinkovcem. Bila je tu i još jedna čaša za vino.

– Što je ovo? – upitao sam. – Netko umire?

– Ne, ja častim! – odgovorio je Marković.

– Bit će da je neko sranje ako ti častiš! – rekao sam odsutno.

Marković je natočio vino Jošku i sebi, a ja sam eksao pelinkovac. Došlo je vrijeme za pivo. I za Markovića.

– Zvali su me iz Orbit produkcije, to ti je ona firma koja snima sapunjare, reklame…

– Da, znam čim se bavi Orbit! – prekinuo sam ga.

– Pederi, komunjare, nesposobnjakovići i kriminalci – nadovezao se Joško.

– Kako god, likvidni su. I potpisali su s tvojom kućom ugovor o igranoj seriji koja bi se trebala snimati na proljeće! – brecnuo se na Joška.

– O čemu? – zanimalo me je.

– To ni oni još ne znaju. Zato sad angažiraju ljude da im pišu scenarije.

– E, to može proći samo kod nas – uzdahnuo sam.

– Ma ne, imaju sinopsise kojim su prošli na Vijeću HTV-a, i prva dva – tri treatmenta…

– Pa o čemu se radi?

– Miks kriminalističke-ljubavne-horor i socijalne drame.

– Jebote, originalno do jaja! – rekao sam. – A što ja imam s tim?

– Ti bi trebao pisati scenarije. Bio bi šef scenarističkog tima, ili tako nešto. Netko te je iz Orbita predložio – odgovorio je Marković

– Fini ljudi! – rekao sam. – Koliko plaćaju?

– Puno.

– Koliko je to puno? – zanimalo je Joška kao i mene.

Marković je iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao jednu posjetnicu.

– Evo, sutra budi na ovoj adresi u 11 i razgovarat ćeš s glavnim producentom i direktorom. Samo znam da su ti spremni ponuditi dosta.

Uzeo sam vizitku i pažljivo je, sa svih strana, pogledao. Ništa zanimljivo, samo ime firme, adresa, web stranica i broj telefona.

– Hm, a što ti imaš s tim? – upitao sam ga.

– Ništa, ja sam vas spojio.

– I to je sve?

– Ma ne, radit ću u produkciji i pomagati tebi u pisanju.

– Mašala, nema gladi kad drugi radi. A što će bit ako mi ponuda ne bude odgovarala? Razmišljam da napišem roman.

– Jebo te roman, o čemu bi ti pisao u romanu, molim te lijepo?!… I nemoj više kenjat kvake, molim te, daj popij to piće i jedi govna.

Ruža se opet dogegala do našeg stola. Vidjelo se da ju muče išijas i gljivice.

– Opet telefon za tebe! – rekla mi je kao da me poziva na strijeljanje.

– Oprostite, gospodo – rekao sam i pošao za Ružom.

 38.

 Dok sam, rame uz rame, hodao uz Ružu, okrenula mi se u facu i nasmiješila:

– Nisam vidovita, ali bih se mogla kladiti od čeg ćeš umrijeti…

– Da čujem?

– Od cuge, seksa ili ruke nekog ljubomornog muža – rekla je kao Vera Čudina.

– A ne od posla?

– Nisi taj tip.

– Onda dobro – rekao sam s olakšanjem i dodao – Ružo, jesam ti već rekao da mi se sviđaju tvoje ortopedske čarape?

– Jedi govna.

Uzeo sam slušalicu koja je bila odložena uz aparat.

– Halo? – rekao sam ozbiljno poput Woodyja Allena.

– Halo? Ovdje Ines, sjećaš me se?

Uslijedio je tajac. Pogledao sam oko sebe ne bih li u blizini vidio Zlatka kako mi iz zasjede prilazi nazubljenim mesarskim nožem. Ali nije ga bilo. Upitao sam:

– Ej, pa gdje si ti? Čujem da te neki ljudi traže čitavu noć. Čak sam i ja osumnjičen.

– Nisam otišla zbog tebe, ne umišljaj si.

– Pa što si onda uhvatila maglu, i to tako naglo, bez pozdrava.

– Recimo da si mi otvorio oči.

– Ja?...ja?... zar ja? Pa ja nisam u stanju ni sebi otvoriti oči, a kamoli nekom drugom… – snebivao sam se.

– Rekao si ono, istina u pijanstvu, ali… što već dugo i sama sumnjam, da Zlatko ne želi dijete, da mu je teško ispunjavati… bračne obaveze.

– Jebi ga, to sam ja onako, improvizirao, lupam kad se napijem, to nema nikakve veze…

– Nemoj se pravdati, rekla sam ti već da sam svega toga već dulje svjesna. To što si ti rekao samo je prelilo punu čašu mojih sumnji.

– Pa što sam ja to rekao? – zacvilio sam.

– Znaš ti vrlo dobro. Nego, htjela sam te nešto zamoliti, naravno slobodno me odbij ako misliš da to nije u redu.

– Reci.

– Zamolila bih te da poručiš Zlatku da ću ujutro podnijeti zahtjev za razvod braka. Da me ne traži, da je sve gotovo… – rekla je i zalila suzama slušalicu telefona.

– Pa što mu sama to ne kažeš?

– Jer je prgave naravi, bojim se da bi me udario. Ili bi me molio toliko dugo dok god se ne predomislim, a to ne želim.

– A zašto da mu ja to kažem, ako smijem pitati? – rekao sam.

– Jer ste vas dvojica najbolji prijatelji, eto zato.

E, jebi ga, pomislio sam – zato je dobro ne imati prijatelje. Uvijek najebeš ni kriv ni dužan. Kad imaš samo neprijatelje, znaš na čemu si, uvijek možeš više – manje predvidjeti što te čeka. S prijateljima je život uvijek neizvjestan. Grozničavo sam razmišljao što odgovoriti Ines, a ne ispasti papak, ili ne poginuti od Zlatkove ruke. Sinulo mi je:

– Zapiši moju adresu… Pišeš?

– Čekaj… Hajde! – rekla je Ines još uvijek uplakano.

Rekao sam joj svoju adresu i zamolio je da me pričeka pokraj stana u 23 sata.

– Zašto da dođem do tebe? – upitala je bez prevelikog čuđenja. Čak sam pomislio da ju je moj poziv i razveselio.

– Da raspravimo to. Osim toga, mislim da mi duguješ malo više informacija…

– Dobro, dobro. Doći ću – rekla je.

Poklopio sam slušalicu da se ne predomisli. Skovao sam plan: javit ću se Zlatku i reći mu da nemam ništa s tom droljom. Onda ću mu reći da sam je namamio u zamku, da će doći do mene u 11. Nakon toga neka rasprave što imaju, a mene neka ostave na miru. A možda se još i pomirim sa Zlatkom. Ipak smo mi, kako je i Ines rekla, najbolji prijatelji. Tko zna, možda još ima šanse da obnovimo prijateljstvo?

39.

Vratio sam se za stol. Joško je pijano objašnjavao Markoviću kako funkcionira rad na televiziji. Marković prije ništa nije znao o tome, a nakon Joškovog objašnjavanja još manje. Sjeo sam i čekao tko će me prvi primijetiti. Bio je to Joško:

– I? Tko je sad zvao?

– Opet moja mama – odgovorio sam mu.

– Šta je? Nema pametnijeg posla nego da te stalno zovka? – nastavio je pijano.

– Zanima je kako se pravi sarma.

– Znaš kuhati sarmu? – začudio se Marković

Sveti Bože, pomislio sam, dobro je da uopće funkcioniram s takvim ljudima oko sebe. Tad sam se sjetio zadnje strofe jedne Kiševe pjesme: "…Bježeći dotud sam stig'o i evo što vam pričam, svijet se izmijenio malo. Iz vijeka u vijek je sličan. Jedino što me brine sitnica je jedna mala. Na svijetu danas ima mnogo više budala."

Iskapio sam pivo i pozvao Ružu plaženjem jezika, režanjem i mlataranjem ruku.

– Ružo, ocvali cvijetu moj, daj još jednu rundu! – rekao sam još uvijek poetski nastrojen.

– Na čiji sad račun?

– Na račun Orbita! – odgovorio sam joj i ispružio posjetnicu.

– Ne kenjaj kvake! – rekao je Marković, zabrinut da ću izgubiti vizitku. – Spremi to – a onda se okrenuo Ruži, i teška srca rekao: – Ja ću to riješiti.

– Meni je važno da se vi odmah zbrojite, a ne da nastanu pizdarije i svađe kad sve to poločete! – odgovorila je Ruža poduzetno.

– Ništa se ti ne brini, gledaj! – rekao je Joško pijanim glasom i izvadio bunt novčanica od po 10 i 20 kuna – Ovdje je barem… barem… barem 200 kuna.

– Uhhhhh – zajedljivo je uzdahnula Ruža – s tim parama ću u prijevremenu mirovinu.

Ustao sam i krenuo u zahod.

– Kud ćeš? – upitao me je Marković zabrinuto.

– Idem zmiji pustiti krv – odgovorio sam benigno.

– Nemoj nestati!

– Je li? A je l ti to misliš mene u stopu pratiti sve do sutrašnjeg sastanka s onim pederima? – sinuo mi je razlog njegove zabrinutosti.

– Ako je i to potrebno, onda da! – odgovorio je.

– E, zajebao si se, prijatelju! Jedan stih pokojnog Saše Meršinjaka kaže: "Sve bolesti mojih živaca, potiču od primitivaca!" – uzvratio sam mu nedvosmisleno, poetski nastrojeno, i nestao iz vidokruga.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: