Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Zatočenica


  biLJana           Biljana Kovačević           08.10.2018.         757 pogleda
Zatočenica

Bojala sam se biti to što jesam, pa se nisam ni prepuštala istraživanju o tome što sam. Znam da sam dobra, iako sam u mladosti bila ohola. Voljela sam stajati na pijedestalu, izigravati kraljicu. U sebi sam zamišljala da želim biti nedostižna i obožavana. Mnogi su me trebali obožavati, a meni nikada nije bilo dosta. Uvijek mi je nedostajao još jedan – netko kako bi popunio prazninu u meni. Tamni crni ponor u kojem sam obitavala. Moja tamna strana mene. Ona koja je umišljala da lijepo lice otvara sva vrata. Ona lijena koja se nije željela pokrenuti puno puta zaredom kako bi ovladala disciplinom. Ona troma koja je radije gledala druge kako skaču i padaju, naslađujući se ulogom promatrača koji postoji izvan svega zbivanja. Onoga koji misli da ga bol ne može susresti ako ništa ne čini.

Ne, bilo je dovoljno ostati na pristojnoj udaljenosti. To se i očekivalo od pristojne, fino odgojene djevojke da pristojno promatra svijet. Ne da u njemu sudjeluje. Svijet je opasno mjesto. Znate, ono na kojem vam se svašta može dogoditi. Naprimjer – život! Mogli biste ga zaživjeti dovodeći se u razne situacije u kojima ne bi uvijek bili u skladu sa moralom nekoga tko treba sačuvati čast. Čast ne mari za srce, ona samo traži obraz. Neukaljan. Ne možete častiti sebe upitnim iskustvima koja dovode vašu čast u pitanje kako biste pronašli sebe.

Uostalom, zar nije lakše pronalaziti druge? One koji će vam s preciznošću reći točno kakvi ste. Koji znaju uvijek odmjeriti svaki vaš postupak i reći vam gdje griješite. One koji u svakom trenutku točno znaju što biste trebali željeti i kada. Pa onda vi jednostavno samo slijedite njihove upute. Ne možete zalutati, niti spotaknuti se. Sigurno je. Uostalom, to ionako nije vaš odabir pa ne može biti ni vaša odgovornost. Sigurni ste. Sigurni da sigurno nećete pronaći sebe. Uostalom, kome ste potrebni vi kad imate toliko uzora koje možete oponašati? Dovoljno je izabrati nekog...

Ljudi ionako žele vas vidjeti kao svoju izložbenu sliku, svoju projekciju. Njihovo vlastito kino sa sopstvenom produkcijom. Tako je lakše. Onda se ne moraju boriti sa vama, onime što ste vi, jer im je već sve poznato. Ta oni su vas kreirali. A i lakše je. Ne morate uroniti u sebe, duboko i susresti se s onim što želite biti. To od vas iziskuje napor. Morali biste se pokrenuti. Napraviti prvi korak. Da, prvi. Znate, onaj koji se čini...

Ma ne, nemam ja cipele za taj put. Bosa ću se sva raskrvariti. Tko će mi vidati rane? Na tom putu si sasvim sam. Moraš se oslanjati na sebe. Početi sebi vjerovati. Uzdati se u sebe. U svojoj nutrini, onoj, tamo gdje te hvata grč kad ne znaš što ćeš, tamo posegnuti za snagom da se predaš samome sebi, izvoru koji ti pruža čistu vodu u kojoj se možeš ogledati. Vidjeti svoje pravo lice. I Boga. Onoga na čiju si sliku stvoren. Da vidiš svoje lice u njemu i njegovo u svome. Da spoznaš da je tvoja ruka samo produžetak njegove, one kojom ti pokazuje put vodeći te kad te oči iznevjere. One iste koje su dugo gledale prema van.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: