Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Zašto su nas prodali i zašto ih mi još uvijek volimo


  Recenzija Marine Mađarević           Marina Mađarević/Patuljasta Šmu           13.02.2019.         1151 pogleda
Zašto su nas prodali i zašto ih mi još uvijek volimo

U mjesecu Oscara pogledala sam jedan od nominiranih filmova (pogledala sam ih i više, no jedan je sjajno usporediv s romanom o kojemu ću govoriti u nastavku). „Green Book“ (u našem prijevodu „Vodič za život“) ekranizacija je istinite priče o Amerikancu talijanskoga podrijetla, ne pretjerano uglađenom vozaču Tonyju Vallelongi (kojega je sjajno utjelovio Viggo Mortensen) i njegovu tamnoputom poslodavcu, maestralnom glazbeniku i učenom čovjeku Doctoru Shirleyju (tumači ga Mahershala Ali).

Film se odvija 1960-ih godina u Americi, u jeku rasne segregacije. Ono čime ova priča osvaja jest činjenica da smo svi žrtve predrasuda – rasnih, spolnih, nacionalnih, vjerskih ili predrasuda upućenih ponašanju pojedinca – i teško im je umaknuti jer ih masovno mišljenje održava živima i uvriježenima (iako najčešće odmiču od istine). Upravo me ovaj film podsjetio na jedan drugi film, također Oscarom ovjenčan, čija se priča temelji na romanu „Boja purpura“ („The Color Purple“) američke autorice Alice Walker, koji je 1982. godine nagrađen Pulitzerovom nagradom. Za razliku od priče ovogodišnjega oskarovca koji problematizira ponajviše rasnu, a nešto više spolnu te inteligencijsku diskriminaciju, priča

Boje purpura postala je svojevrstan klasik zahvaljujući rasnoj i spolnoj diskriminaciji koje su ponajviše usmjerene ženama. Naime, roman je pisan nevještim, razgovornim jezikom tamnopute Celie koja kao dijete doživljava spolno nasilje, a iz incestuoznog odnosa rađa dvoje djece koja joj se oduzimaju.

Nemilosrdno je se rastavlja i od najdraže sestre Nettie te ju se s dvadesetak godina udaje za Gospodina __ (kako ga naziva sama Celie), odnosno Alberta, oca četvero djece čiju je ženu ubio ljubavnik, a koji je nesretno zaljubljen u drugu ženu s kojom ima troje nezakonite djece, a čija slobodoumnost daleko odskače od afroameričke zajednice američkoga Juga s početka 20. stoljeća. Gospodin __, odnosno Albert podsjeća na lik Brönteičina Heatcliffa koji u nemogućnosti ljubavi s onom koju doista voli odabire nove žene koje će postati supstitut „pravoj“, a zapravo im tim odabirom uništava živote jer ljubav se ne može ostvariti nasilu.

U kolažu zanimljivih likova svakako se ističe upravo Albertova nezaustavljiva ljubavnica Shug Avery, jazz pjevačica koja postaje Celiena velika prijateljica i pandan njezinu nesuprotstavljivom duhu, pognutoj i poslušnoj glavi koja u svom strahu i pokorenosti posjeduje mišljenje: „Moraš se borit, moraš se borit. A ja nemam pojma kako se to bori. Znam samo kako ostat živa.“

Shug zapravo postaje Celien vođa u ostvarivanju vlastite uloge čovjeka i uloge žene. U likovima ovih dviju žena ogleda se i sam naslov; purpurna boja pritom predstavlja Shugine ljubičaste haljine kojima se predstavlja prestiž, nadmoć (u prilog tomu govori i činjenica kako je u najstarija vremena nošenje purpura bila povlastica vladara), sav ženski potencijal i uspjeh koji može biti ostvaren. S druge strane, purpur simbolizira i Celiene modrice koje su joj zadali očuh i muž, njezina poniženja, tišine, zabrane i svaku vrstu nemoći kojom joj se onemogućuje život vrijedan življenja, ljudska prava i pravo na sreću. Stvara se time hijerarhija koja rasu stavlja na prvo mjesto, obitelj na drugo, a spol na treće, apsolutno brišući ideju slobode bića jer svi su nekomu podređeni (čak i oni koji su rasno prihvatljivi podliježu upravljanju države i religije). 

Druge junakinje romana (poput Sofije) također ukazuju na probleme s kojima se susreću tamošnje žene. Govori se o problemima u braku, nasilju u obitelji, objektivizaciji ženskoga tijela i rušenju ženskoga dostojanstva, podcjenjivanju ženskih sposobnosti, istospolnim nakanama, inicijacijskim obredima obrezivanja kojima se dokazuje zrelost djevojaštva, ali i potrebi odbacivanja strahova. Tekst je pisan u prvoj osobi iz Celiene perspektive, a svako poglavlje počinje riječima „Dragi Bože“ u kojima glavna junakinja opisuje događaje i misli koje ju muče.

Kasnije su Celieni izvještaji ispresijecani znatno pismenijima Nettienim afričkim pismima u kojima Nettie iskazuje koliko se umanjuje žensko postojanje: „Olinke misle da djevojčicama nije potrebno obrazovanje. Kad sam pitala jednu majku zašto tako misli, odgovorila je: Djevojka sama po sebi nije ništa, može postati netko tek uz svoga muža. Što može postati?, pitala sam. Pa, rekla je, majka njegovoj djeci.“

Uslijed ovakve neravnopravnosti, rađaju se generacije žena koje ni same ne poštuju vlastiti spol pa navodi: „Ali žene iznađu načine da bude po njihovu i vole svoju djecu, čak i djevojčice.“ Nettie uviđa kako su crnim ljudima učinjene velike nepravde koje su svoje temelje pronašle upravo u Africi, njihovoj domicilnoj zemlji. Prodavani su kao robovi u daleku Ameriku koja ih još uvijek ne prihvaća kao svoje, a čak su i u Africi doživljeni kao strano tijelo: „Zašto su nas prodali? Kako su to mogli učiniti? I zašto ih mi još uvijek volimo?“

Obespravljenost siromašnijih Afroamerikanaca bila je vidljiva i u socijalnoj nejednakosti ljudi koji su dijelili zajednički obrazac iste rase, ali ne i ponašanja i života (sjajan dokaz je razlika između sirote Celie i ugledne svećenikove žene Corrine prilikom susreta u trgovini s tkaninom u kojoj Corrine diskriminira Celie, a bijeli trgovac diskriminira Corrine). Bijelci nisu bili jedini s predrasudama. One dopiru čak i do Celiene afričke snahe koju muči američki život jer: „… tamo crni ljudi nimalo ne cijene ljude koji imaju tako potpuno crnu kožu kao što je njezina, pogotovo ne cijene tako crne žene. Oni izbjeljuju svoja lica, rekla je. Ravnaju svoju kosu. Pokušavaju izgledati goli.“

Trend prilagođavanja prostoru na kojemu žive postoji i danas. Ljudi pokušavaju odmaknuti od onoga što ih čini različitima pred drugima jer time postaju i meta za društveni odstrjel. No, predrasudama je nemoguće umaknuti. Prisutne su posvuda i zauvijek, a protiv njih se treba boriti. Ostajanje živima, nažalost, više nije dovoljno.

Izvor: Patuljasta Šmu

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Recenzija Marine Mađarević



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: