Ako me nekada vidite na književnoj večeri, priređene u svrhu promocije nečije knjige, to najvjerojatnije znači da sam tu po službenoj dužnosti (kao, recimo, organizator skupa) ili sam došao po prisili savjesti (na nečiji poziv koji nije pristojno odbiti). U svakoj drugoj prilici nastojim biti nenazočan. Tumačenje motiva koji stoje u pozadini takvog krajnje nesocijaliziranog ponašanja slijedi u nastavku.
Za početak krenimo sa konstatacijom da je knjiga moj najbolji prijatelj, kako u ratu tako i u miru. One su mi možda spasile i život, jer kada mi je šrapnel jedne avionske krmače uletio kroz prozor stana bio sam u gradskoj knjižnici.
Zašto onda toliki otpor prema jednom takvom kulturnom događaju?
Za to postoje dva osobita razloga: estetski i etički. Prvi je vezan uz aspekt književnosti, a drugi je čista socijala. Najprije o ovom prvom:
Proživjeti neku knjigu intimni je lirski, epski ili dramski doživljaj, koji želim iskusiti kroz autentični susret sa samim sobom (što je po meni isključivi smisao književnog djela). Upoznavanje sa piscima, autorima knjige, obavezno mi uskraćuju takvu vrstu potpunog iskustva.
Toga sam prvi puta postao svjestan čitajući izvrstan roman Jele Godlar, Helka Stapp i njene sanje, gdje mi je upravo blisko poznanstvo sa autoricom bila prepreka da praznoga uma uronim u njenu priču.
Isti osjećaj pratio me svaki puta kada sam se našao u sličnoj prilici, a pogotovo onda ako sam još bio dodatno obogaćen za onu besmislenu odgojno obrazovnu spoznaju iz prve ruke: Što je pisac mislio reći? Takvu vrstu informacije držim sasvim nepotrebnim utjecajem na svjedoke, jer na jedan suptilno psihološki način postavlja čitalačku publiku u već dogovoreni kut promatranja, što meni u pravilu veoma smeta.
Ne znam koliko su autori toga svjesni, ali za knjigu je bolje da svaki aspekt njezine literarne forme ostane tajna. Manje znanja na samom početku, veći užitak na samome kraju. Poslije možemo diskutirat o svemu do mile volje, mada je bolje za narednu knjigu da se nikada ne sretnemo uživo i što manje upoznajemo. Riječ pisca o vlastitom djelu naprosto treba dozirati na nivo teksta koji je spreman staviti u predgovor knjizi. Više od toga potpuno je suvišno. Istog sam kritičkog stava kad je u pitanju i moja vlastita publika.
Toliko, otprilike, o razlogu broj jedan. Drugi je nešto jednostavniji za shvatit pa ga je time lakše za opisat.
Obzirom na prosječni životni standard domaćeg pisca koji živi od vlastitog književnog rada, primarna misija svake književne večeri je humanitarne naravi – prodati knjigu. Doći na takav skup, a ne kupiti barem jedan primjerak je isto kao nekome doći na rođendan, a ne kupiti poklon. Zbilja bude neugodno.
No, s druge strane postoji princip. Knjigu ne kupujem na neviđeno (čitaj nepročitano). Prvo posudba, a onda kupnja. Kada bi udio u zaradi pisca i nakladnika bio obrnut (čitaj pravedan) možda bih odstupio od takve prakse i rado skupljao djela sa potpisom autora – ali do tada radije ostajem kod kuće.
