VLADA U Sabor upućen prijedlog zakona o klimatskim promjenama
Ministarstvo donijelo protokol o sigurnosti u školama
Hrvatska bi mogla dobiti Nacionalni dan psihologa, 14. ožujka
Plenković: Potpisat će se Protokol za dizanje mjera sigurnosti u školama
Unatoč prekidu tranzita ruskog plina preko Ukrajine, opskrba u Hrvatskoj stabilna
Tesla prodajom u 2024. za dlaku ispred BYD-a
Cijene nafte porasle prema 76 dolara, u fokusu kineske novogodišnje poruke

  Aktualnosti

Zašto Hrvatska nema nosač aviona?

  Goran Vojković / index.hr           16.02.2015.
Zašto Hrvatska nema nosač aviona?

Dakle, zašto Hrvatska nema nosač aviona? Vjerojatno biste našli 100 razloga zašto nam jednostavno nije potreban – niti smo velika sila, niti imamo love za najskuplje vojne igračke koje postoje na ovom Planetu, a niti imamo teritorij za čiju obranu je nosač aviona potreban. Jadran je za njih premalo more, čak i da imamo love - piše portal INDEX.HR.

No, zašto ona Italija ima dva nosača aviona? Naši prekomorski susjedi također nisu velika sila, zaštitu vlastitog teritorija mogu uspješno obavljati s obale, a općenito o ratničkim sposobnostima Talijana ima valjda više viceva nego popisa bitaka. I dok se prvi nosač, Giuseppe Garibaldi, koji je stupio u službu sredinom 80-tih još i mogao opravdati potrebama zajedničke obrane NATO-a u Hladnom ratu, na prvi pogled iznenađuje da je 2008. uključen u službu novi, drugi nosač aviona – Cavour. Ova borbena naprava uopće nije skromna – sa svojih 27,100 tona deplasmana i 244 metra duljine u pitanju je vrlo respektabilno vojno plovilo. Naravno, i ono se može opravdati potrebama zajedničkog NATO-štita, ali realno, nitko ne bi ništa prigovorio Italiji da je ostala na jednom manjem nosaču. Čemu uopće ta želja za izgradnjom kapitalnih vojnih plovila?

Odgovor je vrlo jednostavan – nosači aviona se grade da bi država razvijala najvišu tehnologiju koja danas postoji. Jednostavno, ako je država od vas naručila sajlu kojom se zaustavljaju zrakoplovi kod slijetanja i vaša firma ju je uspjela proizvesti – kada odete na Zagrebački velesajam, neku svjetsku izložbu ili na sastanak s poslovnim partnerom u drugi dio svijeta i kažete: „Mi radimo čelik za sustav slijetanja zrakoplova na nosaču.“ – vi ste vrh vrhova. U području obrade metala ne postoji veća faca od vas. Poslovni partner zna da ako vam da ugovor – da ćete odraditi posao jer ste u stanju napraviti ono što 99% drugih nije. I tim ugovorom i poslom koji ćete dobiti temeljem tog komada sajle, debelo ćete vratiti ono što je država uložila u nosač.

Hoćemo industriju!

Svakodnevno u hrvatskom javnom prostoru čujemo kuknjavu „Hoćemo industriju!“, uz neko nostalgično prisjećanje kako je nekada bilo. I uz zaborav da su se stvari globalizmom bitno promijenile. A da bi znali kako dalje, treba prvo vidjeti gdje smo.

Ako ovo čitate iz kuće koja ima hranu, vodu i nešto u frižideru – čestitam, u bogatijoj polovici čovječanstva ste. Ako još imate i zdravstveno, Internet i još par sitnica – evo nas u najbogatijoj četvrtini. Dodajmo još i hrvatske plaće – možete provjeriti na bilo kojem siteu gdje se uspoređuju globalna primanja, Hrvati su među 15-20% najbogatijih na svijetu. Ako ne vjerujete – lako ćete proguglati koliko ljudi nema tekuću vodu. Ili zahod u stanu. Od sedam milijardi ljudi mi smo među prvih milijardu. I želimo biti u prvih 5%, dakle uzor su nam zemlje tipa Austrije, Njemačke, a onim optimističnijima i Švicarska.

I naravno – do takvog standarda se ne dolazi bez industrije, jer od turizma dobro može živjeti samo vrlo mala zemlja, a čak i Švicarska, kraljica skupih usluga, ima sasvim solidnu klasičnu industrijsku proizvodnju.

Kada bi svjetsku populaciju stavili na razinu jednog autobusa od 50 ljudi, Hrvati su sada među pet najbolje stojećih, a želimo biti među onih 1-2 kojima ide definitivno najbolje. No, u tom slučaju, možemo se oprostiti s idejama o „proizvodnji“ koju smo imali, i kakva se i dalje gaji.

Nemamo što raditi u proizvodnji jeftinog tekstila. Taj šiju radnici Vijetnamu za 100 € mjesečno i još su sretni radi toga – jer su se makli od rada u polju i prvi puta mogu planirati da će imati hranu cijeli mjesec, a i pogon treba održavanje, pa će netko iz sela u srednju tehničku, a poneko napokon i postati inženjer.

Već smo naučili – ne možemo proizvoditi ni jeftine brodove, jer Azija to radi još jeftinije, a naša radna snaga košta. Također, treba zaboraviti bilo kakvu industriju sklapanja – jer jednostavno naša socijalna pomoć je viša nego što se dobiva u takvim tvornicama. I da se razumijemo – dobro da je viša. Budućnosti nije da glumimo Kinu.

Hoćemo industriju, ali kakvu? Jedini, ali jedini mogući put visokog standarda je visokotehnološka proizvodnja – dakle proizvodi na kojima se može dobro zaraditi, puni novih rješenja, novih patenata, novog know-how. Bez takve proizvodnje, nema posla ni za inženjere, ali ni za pravnike, ekonomiste i mnoge druge – tek ako postoji nešto vrijedno, onda vam trebaju stručnjaci za patente, logotipove, leasing, financijsko planiranje…

I upravo zato naš jadranski susjed drži dva nosača aviona – njihovoj politici je sasvim jasno da ako Italija nije tehnološki lider, da jednostavno uz loše pizze i brojne povijesne spomenike ne mogu održati standard koji bi željeli. Pali bi na razinu Grčke.

Zašto ne lansiramo satelite?

Italija ima još jednu za nas nepojmljivu organizaciju – Svemirsku agenciju. Još davne 1964. godine Sveučilište u Rimu je u suradnji s NASA-om poslao u orbitu prvi talijanski satelit, San Marco 1, a danas Italija ima i svoju (nekih 60 posto talijanska) raketu nosač – Vega. Zašto razvija svoju, ako se na tržištu može kupiti jeftinije lansiranje? Pa upravo da bi razvijala visoku tehnologiju i da bi imala vrhunske inženjere. To je – državna politika.

Zemlje koje nemaju takve resurse, mogu sudjelovati na druge načine – primjerice lansiranjem mikrosatelita, poznatih kao cube-sat. Promjera 10x10x10 cm ili tek malo većim, grade ih škole i sveučilišta a u Svemir idu uz neki veći teret. Cijena? Za jedan ministarski A6 može se izgraditi i poslati u orbitu tri takva satelita. Dakle, umjesto deset novih automobila, 30 satelita i negdje 3000 studenata može uz svoj CV dodati: „radio na izgradnji/programiranju/sastavljanju/komunikaciji/telemetriji satelita“.

Da li biste radije zaposlili 25- godišnjaka koji ima samo diplomu, ili uz tu diplomu i crticu kako je projektirao satelit. Koliko bi za državu bilo koristi da se takvi kadrovi izgrađuju na našim tehničkim  fakultetima, kako to već rade Česi, Estonci, Nijemci i mnogi drugi? I upravo njima, koji to i tako rade, ide dobro.

Da li itko u hrvatskoj politici razmišlja u tim kategorijama? Da li je itko relevantan recimo predložio da Hrvatska uopće postane član Europske svemirske agencije? Sve kako bi hrvatske firme i hrvatski stručnjaci mogli sudjelovati u onome što jedino može donijeti blagostanje sutra. Vjerojatno, da netko to predloži u Saboru, onda bi većina zastupnika razmišljala da li kratica ESA predstavlja ustaše ili partizane….

A što rade „glupi“ Ameri?

Sjedinjene Američke Države imaju i kao drugi svojih loših i svojih dobrih faza. No, za razliku od europskih država, jako lako prihvaćaju svoje pogreške i ispravljaju ih. Tako su svojevremeno detektirali da premalo mladih upisuje tehničke škole i fakultete – rješenje je nađeno brzo: u tamo popularne skautske kampove šalju radioamatere koji onda organiziraju kontakte s ISS-om. Da, radioamaterske stanice su poslane i u svemir, a astronauti u svom zgusnutom rasporedu dobili su zadatak i pričati sa školskom djecom preko radija. Upravo da bi netko tko ima 10-12 godina postao zainteresiran za tehnologiju i da bi u narednih 10-15 godina škole izrastao u izvrsnog tehničara ili inženjera. A ne da samo koristi iPhone za zezanciju s ekipom.

Pokušajte ovo gore progurati u naše obrazovne kurikulume. Proglasili bi vas ludim. Kakvi sateliti, kakvi astronauti, kakve komunikacije… Imaju djeca naučiti knjigu odgovarati i to je to!

No, zato Ameri imaju nezaposlenost 5,7%, trebala bi ove godine pasti na 5,2%, a mi već imamo što imamo. Pola mladih koji stoje doma.

Kavu uz toplo ili hladno mlijeko?

Bez prihvaćanja suvremene tehnologije, bez prihvaćanja činjenica da ako želimo naprijed moramo fokus države usmjeriti na one koji rade kvalitetne i skupe proizvode (što ne mora biti samo visoka tehnologija, mogu biti i skupi restorani), napretka nema. Nikada se više neće vratiti vremena kada se moglo posložiti neki pogon u gradu i zaposliti 1000 ljudi na jednostavnim poslovima – jer ti pogoni se danas rade u zemljama gdje je radna snaga bitno jeftinija.

Hrvatska naravno ne može imati svoj nosač aviona ili izrađivati svoje rakete nosače. Italija je bitno veća i daleko ispred nas. Ali Hrvatska može poticati svoje studente da sastavljaju mini-satelite, Hrvatska može sudjelovati u projektima Europske svemirske agencije, Hrvatska može slati svoje studente na razmjene kako bi bili još bolji. I dok ovakve teme ne postanu okosnica izborne kampanje, dok se HDZ i SDP ne budu natjecali tko će stvoriti bolje uvjete za mlade inženjere, dotle će vrh vrhova hrvatske ponude u globalnom svijetu biti: „Kava, s hladnim ili toplim mlijekom?“

I što mislite – da li Karamarko ili Milanović uopće mogu shvatiti tekst koji ste upravo pročitali?

Komentari


bać joza
17.2.2015. 22:46
bać joza
16.2.2015. 15:42


Još iz kategorije Aktualnosti



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.