Ova se rubrika zove Blog urednika i za nju već davno nisam ništa napisao. Ne zato što nije bilo ideje i tema već je ima obilje dnevnih događanja s kojih moram izvještavati pa onda ostane vrlo malo vremena za urednički blog. Nije običaj ovdje prenositi tuđe misli i stavove, ali forma je takva da ju može činiti široka lepeza, pa za one posjetitelje koji ne čitaju komentare ispod tekstova donosim misli forumaša pod nadimkom Miha.
Reagirajući na vijest o osnivanju nekakvog zmajskog društva, pod naslovom «Zakašnjelo pismo profesoru» Miha piše:
Lijepo je imati profesora književnosti pohranjenog u svojoj memoriji, zajedno s mirisom gimnazijskih hodnika. Lijepo je imati takve uspomene, tople su i nježne, ta i potiču iz vremena prvih nježnosti i bezbrižnosti. I naravno kako te uspomene ne može nagrditi kad profesor književnosti izabere konzervativnu stranku, za svoj politički angažman, onu koja policiju aktivira sprečavajući građane u dolasku na trg glavnog grada. Čovjek bi mislio kako profesor književnosti može biti samo lijevo, i u nekoj liberali, no, tko uopće očekuje od profesora književnosti dobar politički izbor. I tko mu može zamjeriti? No sad mi taj neki čudan čovjek, koji po imenu i izgledu liči na mog profesora muti uspomene. Jer onaj gimnazijski profesor književnosti ne može biti u društvu nekakvih zmajeva, promicatelja kulture, kad su članovi Jopo, Kožnjak, Kiro...
S njima razgovara o Pupačiću, Matošu? Recitiraju Tina? To nije istina, i moj profesor književnosti nije na čelu takve družbe, s takvim članstvom. Molio bih da se ogradi moj profesor od ovog čudnog čovjeka, koji mi dira u uspomene koje ne žele biti prevara.
Što drugo reći nego: Bravo Miha. Potpisujem tvoje riječi, od prve do zadnje. I kao urednik ovakvo bi razmišljanje plasirao visoko na vrh novinske stranice. Jer koliko je profesora, napose profesora književnosti kojima smo vjerovali i koji su nas navukli na lijepo i dobro da bi kasnije učinilo nešto sasvim suprotno njihovom nauku.
