Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

ZAGREBANCIJE S MIKEŠIMA Pitanje dana - da kaj sam se zakačila sa Đakićem


  Zagrebancije s Mikešima           Iva Anzulović           18.11.2018.         2365 pogleda
ZAGREBANCIJE S MIKEŠIMA Pitanje dana - da kaj sam se zakačila sa Đakićem

Nemrete se zakačit' s nekim 'ko se kači sam sa sobom, to prvo. Realizirani ljudi koji su u harmoniji svog bića i u miru sa sobom i svima oko sebe nemaju se potrebe nikome niti dokazivati, još manje pravdati ili 'kačiti' a najmanje prijetiti batinama. S druge strane, čovjek koji ne poštuje samog sebe ne poštuje ni druge pa nerijetko i poseže za batinom kako bi nametnuo poštovanje drugih a onaj koji se poštuje, itekako će se znati i obraniti od te i takve batine, u kojem god obliku dolazila. Jer poštovanje se ne stječe ni znanjem ni imovinom ni diplomom već poštenim i dosljednim ponašanjem i radom. Oduvijek i zauvijek. A batinom nikada.

Redarenje u Kulušiću i jedna razbijena šoferšajba

Najsvježije nacionalno sjećanje na to nam je Domovinski rat a moje osobno kada me frajer išao voziti doma iz najjačeg kluba u gradu, Kulušića,tamo devedesetih di sam radila kao prvi ženski redar u Zagrebu kod legendarnog Mikija. Umjesto meni, frajer me odvezao - k sebi doma. I to u štiklama, i to na molbu samog Mikija. Lik nije shvatio da kod mene "ne" znači "ne ni da si zadnji na svijetu" i otpeljao me bogu iza nogu iza Dubrave odakle sam dva sata putovala do Trešnjevke. Ali sam mu iduće večeri, zato, kada je dopeljao cugu za šankove, pred tim istim Kulušićem bejzbol palicom razbila šajbu na autu. I bez ijedne riječi vratila palicu malom za šankom i bez ikakvih pitanja mojih redara se vratila na svoje mjesto na ulazu u klub. Lik je, pak, shvatio poruku i nikad' mi se nije pojavio pred očima više. Ne zato jer me se bojao ili zato jer bih ga tukla ili da sam agresivna nego samo i isključivo zato jer je bio u krivu i te večeri bio seljačina i svi su to doznali a ja mu to dala jasno do znanja, samo zato. A kao redaricu, svi su me obožavali jer nisam izbacivala nikoga - dovoljno je bilo da pogledam prema ekipi i svi bi se smirili. I to jest poštovanje.

Sa Đakićima se, osobno, nisam zakačila, kak' me svi pitate, ni sa jednim, već sam reagirala kad je jedini od njih kojeg sam upoznala ljetos, Ivan, pričal da bu "zatukao Žadu, vukao ga za kosu i takvog isprebijanog i krvavog sfrkao u birtiji i natjerao ga takvog još da plaća runde ili bu platil nekome u Zagrebu petsto eura da to napravi". Jer to, da prostite, ni u Zagrebu ni u Virovitici ni u zadnjoj vukojebini zadnje pripizdine u Bugarskoj - ne prolazi. Čak i da svi na svijetu počnu rješavati svoje konflikte prijetnjama ili batinama, takvo ponašanje neće nikada biti ispravno kao što je uvijek ispravno boriti se protiv takvog ponašanja i kada to nitko ne radi osim vas. U ovom slučaju - baš mene. A to me nimalo ne čudi jer sam od malena magnet za sranja. Ali uvijek, uvijek se nađem usred istih, k'o da me prate ili se odluče dogoditi baš kad ja prolazim ulicom.

Zato me i nimalo ne čudi što sam postala baš novinarka. Jer i da hodam pustinjom, avion bi se srušil drito do mene, takav sam magnet. Srećom, događaje pamtim iznimno precizno i detaljno pa ih tako i bilježim a i pamtim k'o slon, desetljećima. Tako me, nedugo nakon dolaska ovdje, zadesilo da sam upoznala malog Ivana, a o Đakićima su mi još prošlog ljeta pričali svi kako "harače ovim krajem i zapošljavaju svoje ljude", pa o njihovim pijanstvima i bahatosti ali me to nije zanimalo jer u Hrvatskoj gotovo svako mjesto ima svog lokalnog šerifa a šabanica mi je preplavila Zagreb odavno, otkako je naš šerif zatvoril i Kulušić i Lapidarij i Big Ben i Saloon i čudesa sjajnih klubova a oni narodnjački su sa periferije zauzeli prostore u centru Zagreba. Jer - nitko se nije bunil.

Šabani plešu samo u tišini

Također - čovjek uvijek ima izbor sa kime će se družiti, ne? Onaj tko se druži iz koristi, neka ni ne cvili kad mu se zbljuju u krilo kad si je tak' odabral. I rekla sam malom Đakiću pri upoznavanju odmah kako sam jedino za njega čula da je donekle normalan, na što se mali nasmijao. Velim mali jer ima dvadesetak let, nije iskusio život a vodi hotel kojeg svojim radom nije stigao steći jer nije stigao ni diplomirati a vele mi da nije dobil ni na lotu. Pitao me da čime se bavim, rekla sam mu što radim i kako su mi unatrag šest godina predmet istraživanja ratni profiteri. Opet se nasmijao. Nije propustio pohvaliti se okupljenima kako je dobro, kako posao u hotelu ide dobro, kako je tata zdrav i dobro, i kako 80% slučajeva protiv njega policija odbaci a onih 20% niti ne izlaze na uviđaj.

Fino, pomislila sam si, da imamo novi potencijalni slučaj sestara Filipović iz 2006.godine o kojem sam pisala i radila medijsku kampanju a kojima je mladi Damir Ježić skrivio smrtonosni udarac o stijene vozeći u zabranjenom smjeru kod Grobnika a tata Robert odmah kupio Novi list i uništio ga a Damir Ježić je danas odvjetnik kojeg su tek šest godina nakon prometne nesreće pozvali na razgovor u policiju a SOA je uletila na sastanak policije u Rijeku, pokupila spise o pogibiji dviju sestara te se kasnije našla sa Robertom Ježićem u restoranu Kukuriku a Dubravko Novak, tadašnji tajnik tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka, osobno završio roditeljima rečenicu kako je za smrt njihovih dviju kćeri krivac "Ježić junior, da, ali znate tko zataškava slučajeve u Rijeci a tko u Zagrebu". Kaaaaaj?! 'Ajmo još jednom - kaaaaj?!

Jer tako to počinje - i u Rijeci i u Zagrebu i ovdje u Virovitici i svugdje na svijetu; kada nitko ne reagira, kada je tišina oko njih - šabani plešu. Nerijetko pijani i za volanom i pokapaju se nevina djeca. Jer šabani isključivo i samo tada plešu - dok je oko njih tišina. Na prvi zvuk razuma i stava nestaju kao tama kada kliknete šteker u sobi.

Novinarstvo bez stranke, vjere, pedera i lezbi

I tog jutra sredinom rujna sam prelazila cestu u centru sa cuckima i čula iza sebe "Iva!". Okrenula se i vidla nekoga u autu kako stoji i naginje se prema meni pružajući ruku - mali Ivan Đakić. Rukovali smo se, izrazio je oduševljenje mojom akcijom bacanja govana pred Vladu i pozdravili smo se. Na putu do doma, sat vremena kasnije, da prostite opet, morala sam na wc i skrenula u Boom. Po izlasku, za šankom sam vidla malog Đakića i Šuleta i naručila si kavu i Pelin rekavši konobaru kako to mali plaća, ne fermam čestitke, i nasmijali smo se i počeli razgovor. Mali me pitao 'udaram' li samo protiv hadezeovaca pa sam ga podsjetila na tajne račune Linića u Trstu o kojima sam pisala, o Vrdoljaku zbog bušenja Jadrana i brojne druge i kako u mom radu ne postoje ni stranke ni vjera ni pederi ni lezbe ni boja kože - samo dokazi, ime, prezime i kućna adresa. I teraj u zatvor.

I razgovor je bio zafrkantski i sa pristojnim odstojanjem i međusobnim uvažavanjem jedne novinarke s jedne, i sina jednog lokalnog šerifa s druge strane.Do trenutka dok me Šule nije pitao jesam li išla na Fra Ma Fu festival na Brijune a ja spomenula Ivana Žadu. I u tom trenutku se Ivan Đakić 'zapjenio' uz prijetnje pojašnjavajući mi kako "mu je tata u pitanju" pa nije, od uzavrele mu krvi, doprlo do njega moje ponavljanje kako batine nikada nisu bile način i samo će završiti u zatvoru. Minutu za minutom, nekako je i ta tema završila a uskoro smo se svi razišli dalje svak' svojim poslom. Javila sam predvečer Žadi kako ima "obožavatelja", neka zna jer je to pristojna i normalna stvar a i nisam bila ziher da mu je netko od drugih koji su tam' bili to javil a i jer bi i ja voljela znati da je mali Ježić ili Linić ili Karamarko ili Gavrilović drvio za nekim šankom da bu me izdevetal. Iako, pital me jednom prilikom sin da kaj bi ja napravila da me netko napadne pa sam mu objasnila kak' bi tom napadaču sasula zube u grlo i za kosu ga vukla do prve policijske postaje na što se nasmijao i nastavio gledati film.

Kako moćni Đakić dirigira cijelom EU

I nazvao me drugog dana mali Đakić iz Booma kad je cijeli slučaj završio u medijima i rekla sam mu otvoreno kako je u nezavidnoj situaciji jer je kriv, to sad svi znaju a nitko ga ne voli. Nasmijao se na ovo zadnje i slušao me dok sam mu objašnjavala kako je najbolje ograditi se javno od vlastitih ishitrenih izjava, javno se ispričati i - zašutjeti. Nije bez savjetovanja sa tatom ništa htio napraviti i nakon deset dana napravio novo sranje - javno objavio novu prijetnju i "kako je za svog oca spreman i doživotno ležati u zatvoru". I onda smo Žada i ja otišli u Općinsko državno odvjetništvo i prijavili sve. Baš kao onom bejzbol palicom na šoferšajbu. I tu je sad došlo do situacije u kojoj se vidi ogromna razlika Zagreba i današnje Virovitice u što je utonula zbog tog šerifovanja, zbog te tišine dok ples šabana traje. Naime, dvadeset punih dana nakon prijave odvjetništvu, ni manje ni više, oglasila se policija, što i mora. U Zagrebu bi došla istog dana i pružila zaštitu novinaru. A ova virovitička policija nije došla uzeti izjavu zbog prijetnji malog Ivana, jok - nego zbog prijave tate Đakića protiv velikog Ivana Žade. Opet - kaaaaaj?! Ista ona policija kojom se mali Ivan hvalio kak' mu izlaze u susret kad pijan vozi?

Manifest šerifovanja u državnoj službi, mojne me batje! Odvalila sam, odvalila. Od smijeha, naravno. Jer mi koji daleko i široko vidimo, vidimo to jer stojimo na ramenima divova povijesti i kulture a djelatnici državne službe, skup' sa šerifima u ovom prekrasnom gradu ne vide ni prst pred nosom a kamo li to kak' sve ovo odjekuje ne samo u Zagrebu nego na svim platformama za zaštitu novinara diljem svijeta i sve to dolazi Plenkoviću na stol direkt od šefova iz Bruxellesa u vidu opomena, pobooooldano crvenim flomasterom, zbog kojih onda svi dogovoreni projekti iz EU imaju oznaku - "na čekanju". U prijevodu, to znači - nema novih zapošljavanja niti zarade, legalne ili druge, nema ničega na čemu bi hadeze dobio nove izbore osim veeeeelikih problema na svim političkim platformama.

A veliki problemi traju dokle god se ne procesuira baš onaj mali, najmanji šaban koji se, kao krtica u svojoj udobnoj rupici, sam sebi divi kako je kralj i kako je velik i nimalo ne sumnja u svoju moć koja leži, ipak, samo u onima koji ga slušaju. I svi skupa ne vide, zbog evolucijskog felera kojim su obilježeni, koliko je svijet oko njih napredovao i prekrasan baš zato jer se upravo njima onemogućilo uništavanje istog. Nikakvim batinama niti prijetnjama niti vikanjem čak, već običnom, zakonitom, pristojnom i tihom upitnom rečenicom "Dobar dan, policija - možete li, molim vas, poći sa nama u postaju?"

I zato je pero uvijek jače od svakog mača jer tko se mača lača - la kukarača!

Voli vas vaša ona divlja novinarka iz Zagreba

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Ivanka Kožnjak
18.11.2018. 12:43
Bravo????


Još iz kategorije Zagrebancije s Mikešima



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: