Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

ZAGREBANCIJE S MIKEŠIMA Kako je 18.11.1991. pao - Zagreb


  Zagrebancije s Mikešima           Iva Anzulović           18.11.2018.         815 pogleda
ZAGREBANCIJE S MIKEŠIMA Kako je 18.11.1991. pao - Zagreb

Prošlog ljeta, kojeg smo cicibani i ja proveli u Virovitici, sjećam se koliko mi je teško bilo početi pakirati stvari i krenuti za Zagreb. Cicibani su već otišli a ja sam ostala još dva dana kako bih spakirala sve i nisam počela nego dva sata prije odlaska na put. Nisam se mogla natjerati ranije, nisam htjela otići. Zadnjeg sam dana vozila bicikl gradom, nikome i nigdje nisam išla, samo vozila, sa velikom težinom u želucu jer odlazim a suze su samo tekle.

I to je najbliže što ću se ikada približiti jednom atomu jednog djelića sjećanja nekoga tko je napuštao grad kojeg voli 1991.

Zagreb je disao za Hrvatsku

Sjećam se, kao da je jučer bilo, koliko sam te 1991. bila zahvalna da ne moram odlaziti iz svog grada, iz svog voljenog Zagreba. Sjećam se koliko sam sretna bila što je moj život i dalje ostao vezan uz moj grad i njegove, meni prekrasne ulice i tramvaje i parkove i trgove i mirise i ljude. Sjećam se i koliko smo sretni bili da smo bili u mogućnosti prihvatiti po brojnim hotelima i vlastitim domovima ljude koji su, u šoku, dolazili goloruki iz ratom zahvaćenih dijelova Hrvatske.

Za svakoga, baš svakoga smo imali mjesta, i prostorno i u srcu. Zagreb je tada disao kao jedan, po ritmu vijesti iz cijele Hrvatske koje je Ljiljana Bunjevac-Filipović čitala u središnjem Dnevniku ili onih na Radiju 101 koje je čitala Zrinka Vrabec-Mojzeš i reagirali smo po podacima o broju ranjenih, stradalih, prognanih. Pred Petrovom 3 je svakog dana bio ogroman red dobrovoljnih davaoca krvi, Velesajam je bio mjesto gdje su naši zagrebački dečki iz Travnog, sa Kustošije, Prečkog, iz Centra, Trešnjevke, Sloboštine, Dugava, sa Črnomerca, Gračana, s Ribnjaka, Utrina, Zapruđa, Dubrave, Jaruna, Španskog odlazili po malobrojno oružje i odakle su ih vozili na ratišta a liječnici su se po bolnicama organizirali kako bi velik dio njih mogao ići na prve crte.

Mi gimnazijalci smo pisali pisma za dečke na prvoj crti i skupljali kutije cigareta u vrećice, tople čarape, prodavali ulaznice za brojne humanitarne koncerte u Lisinskom koji je redovito bio dupkom pun i tražila se uvijek karta više pa su nam ljudi znali davati novac nesretni jer ne mogu na rasprodan koncert ali im je bilo važno da su doprinijeli, da su sudjelovali, da su pomogli. U školi smo htjeli iskočiti iz kože što ne možemo više pomoći, što smo premali, premladi, znajući istovremeno kako su naši vršnjaci "tamo negdje" sa puškom u ruci ili pod granatama u podrumima uče gradivo kao i mi u toplim i osvijetljenim učionicama sa tek nekoliko puta prekinutom nastavom i niti jednim zvukom granate.

Cijeli je Zagreb tih prvih mjeseci Domovinskog rata osjećao krivnju što i sam nije pod napadom granata i istovremeno bio sretan što je siguran grad koji može pomoći svima, ali svima koji su nas trebali i koji su kod nas, na sigurnim ulicama, tražili utočište i zaštitu. Potpuno i bezuvjetno smo bili predani pomaganju i, usudim se reći, bili najbolji ljudi koji smo mogli biti.

Pomoć koja nikada nije stigla

Porušenu kuću uvijek možete nanovo izgraditi, spaljeni automobil ili traktor zamijeniti novim, no ljudski život i sva sjećanja i uspomene, pogotovo vezane uz ljude kojih više nema - njima smo spomenici samo mi, mi koji ne zaboravljamo. I sjećam se kako smo tim riječima tješili Vukovarce koji su nam stigli u školu. Sjećam se kako smo ih bodrili kako Vukovar nikada neće pasti jer su tamo iznimni ljudi i brane grad od treće najveće armije na kontinentu i cijeli im se svijet divi i ne vjeruje svojim očima. Sjećam se koliko smo se svi osjećali nepobjedivima upravo zbog Vukovara. A prije rata nismo znali ni di se nalazi na karti.

No, uskoro su vijesti sa ratišta postajale šture, suhoparne i bez puno informacija. Radio 101 bio je jedini izvor informacija i emitirao razgovor Tuđmana i Jastreba u kojem Jastreb daje iscrpno izvješće o stanju u Vukovaru i moli pomoć a Tuđman mu odgovara;"Dobro, dobro, dajte mi to sve što ste rekli napišite i pošaljite faksom", na što Jastreb s podsmijehom odgovara "Predsjedniče, Vukovar nema struje tjednima."

I onda je odjeknulo, kao bomba - Vukovar je pao. Šok, nevjerica u Zagrebu jer se znalo - krenula je velika pomoć prema Vukovaru iz Zagreba, vidli smo je svojim očima, i vojnici i liječnici i hrana i sve. Kak' nije stiglo? Di je ta pomoć završila? Ubrzo nova vijest - zapovjednik Jastreb je uhićen i tuku ga danima Manolić i vojna policija! Opet šok i trčanje ulicama jedni do drugih jer ni fiksne telefone nije tada imala svaka kuća a odgovore smo svi tražili odmah i svugdje - zašto Jastreba tuku? Da Blago Zadro nije poginuo, zar bi i njega tukli? Zašto? Što se događa?

Ubrzo novi šok - Siniša Glavašević je nestao a Radio 101 opetovano ponavlja njegovo javljanje u eter kada je čitao svoje pismo "Osuđujem vas, gospodo". Što se, pobogu, događa? Di su naši zagrebački dečki koji su otišli za Vukovar? Obilazimo jedni druge po kućama da vidimo tko se vratio, tko što zna, jesu li svi živi. Zagreb je bio u šoku danima.

Od kafića Charlie preko Kvaka do Tingl Tangl i šanka u Saloonu, na svakom placu i po ulicama pričalo se samo o Vukovaru. Kako su se dečki vraćali iz Slavonije, donosili su nove informacije, tako i o onoj pomoći koja je u konvojima išla za Vukovar - pred samim Vukovarom su bili kada je stigla naredba iz Zagreba da se vrate nazad. Molim? Tko je naredio? Šušak? Tuđman? Tko? Bad Blue Boysi su skočili u nama svima i bili smo spremni za kosu izvući svakoga sa Markovog Trga. Sat za satom, čovjek za čovjekom, slagala se cijela slika i ubrzo smo svi shvatili - Vukovar je izdan. A mi to nismo spriječili jer nismo znali. Ispali smo papci. Suze teku dan danas.... I od tog dana do dana današnjeg se Zagreb, moj Zagreb, nije oporavio ali niti zaboravio.

Oružje, droga i BMW kockice

Jer mi ne izdajemo - mi pomažemo, stojimo sami pred svima, ne idemo ni koraka unatrag i borimo se. Mi smo fakini s asfalta koji uvijek čuvaju frendu leđa a ne zabijamo noževe. Mi nismo izdajice. Tog dana nije pao samo Vukovar, pao je i Zagreb, moj dostojanstven i prkosan Zagreb koji je postao sinonimom izdaje zbog onih koji su iz njega dijelili naredbe a grad se počeo rapidno mijenjati, doslovno preko noći, iz jednog šminkerskog, gospodskog, uljuđenog i iznimno kulturnog grada u nešto što tada nismo prepoznavali uopće - u potpunu šabanicu.

Moral je stao gdje je sila počela i gradom su počele tutnjati BMW "kockice" sa ćelavim likovima koji bi po dolasku u kafiće prvo stavljali pištolje na šank, zatim tražili da se promijeni glazba a potom naručivali pića. Onaj koga bi počastili, nije smio odbiti piće jer bi izbila tučnjava. Nekoć miran grad, preplavile su prostitutke koje su se oglašavale u novinama i oružje kojeg je imala svaka budala u trenirci sa zlatnim lancem oko vrata a droga, za koju smo čuli tek na filmovima, mogla se sada nabaviti u gotovo svakoj birtiji u gradu.

Ubojstva, koja smo također gledali na filmovima, postala su uobičajena u okriljima noći kao i usred dana, na trgovima punim ljudi i sa zoljom čak. Gradom su niknule kockarnice i poker aparati po kafićima a plac su preplavili štandovi sa zimskim "monticama" koje su se prodavale za sto maraka - jakne iz humanitarnih konvoja. Uskoro je Andrija Hebrang dao zatvoriti sve vrhunske odjele za psihološku pomoć dečkima koji su se vratili sa ratišta, a nije bilo niti posla za njih jer su sve tvornice i poduzeća uništene stečajevima i prodane za kunu.

Grad koji je skriven - u nama

Da, i Zagreb je poharao rat iako bez ispaljene granate. I upravo zbog Vukovaraca zbog kojih sam se osjećala nepobjedivo tada i danas, znam što mi je činiti, u Zagrebu ili Virovitici ili igdje na svijetu znam što raditi - Siniša Glavašević mi je rekao u svojoj "Priči o gradu". Jer ne mogu vratiti vrijeme niti se mogu gristi njihovom mržnjom. U ljubavi i oprostu, istini i miru, jedina, jedina stvar koju mogu činiti danas jest boriti se kako niti jedna suza djeteta, majke, oca, kako niti jedna bolna uspomena koju nitko i ništa ne može izbrisati - ne bi bila uzaludnom. Meni je to jedini put, jedini način da budem uistinu slobodnom.

Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj.

Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.

Grad - to ste vi.

Siniša Glavašević

 

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Zagrebancije s Mikešima



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: