Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici

  Virovitičanka u Zagrebu

Volim duuugo pljeskati (2)

  Sandra Pocrnić           12.09.2005.         1035 pogleda
Volim duuugo pljeskati (2)

Virovitički se glumci ne golišaju, ne krvare i ne čine proste stvari na pozornici. U usporedbi s današnjim kazališnim čudima čine se možda malo staromodnima. Ali oni govore, glume, tuguju, živciraju se ili nas nasmijavaju. Znaju što čine, starija je njihova mudrost!

Bilo je to sredinom sedamdesetih i vodili su nas, dakle, kao školarce u kazalište. Poslušno smo sjedali u one stolice da bismo odgledali neku dječju predstavu. Ali negdje pri kraju, predstava nam se učinila predugačkom. Djeca nestrpljiva, pažnja popustila, pa se gledalište razbrbljalo. Počeo žagor, nastavnika premalo, ne mogu umiriti cijelu dvoranu. A glumci na sceni valjda jedni druge jedva čuju.
Naš današnji oskarovac, Draško Zidar, Zicko junior, za one malobrojne koji ne znaju, majstor Lovro iz tv-serije "Bumerang" – tada naočit stariji osmoškolac - u svojoj je ulozi čučao iza neke kulise, kao sakrio se, pa će nekoga tamo iznenaditi. Mi ga vidimo, ali ne vide ga glumci. Tjeraju oni dalje predstavu, pomalo se nadvikuju s nama, vidi se, nije im lako. Krv nije voda, a Zicku kazalište u genima. Zna on da je predstava živa, kao živi stvor, da se može prilagoditi i promijeniti, da se pred publikom istodobno i stvara i odvija. I zato se on, tako "skriven", obrati nama u publici. Odgovoran mladac, kao Ljuban iz "Vlaka u snijegu", stavio prst na usta, namrštio se i viče šššš. Štreberi i kazalištoljupci u publici prihvatili, vide njega, pa isto viču šššš (Mirane, jesi li i ti bio tamo negdje?!), nastavnice se angažirale i gledalište se pomalo smirilo, a glumci odahnuli. Skočio Zicko iza svog zaklona, uskočio natrag u ulogu, nastavio gdje je stao, završila predstava na opće zadovoljstvo.
A zašto se uopće ovom prilikom toga prisjećam? Zato što je to, dvadeset godina prije Eurokaza i eksperimentalnog kazališta, bio ni manje ni više nego pravi – interaktivni teatar. Ono kad publika kreira predstavu, u njoj sudjeluje pa je svaka izvedba drukčija, što se u novije vrijeme fura kao neka novost. A mi smo taj interaktivni teatar gledali još kao klinci! Da gledali - intervenirali!
Desetljećima kasnije, razgovaram s Matkom Ragužem, umjetničkim voditeljem teatra Exit, po novinarskom zadatku. Poslali me ne zato što volim kazalište - koga za to briga - nego zato što nema tko drugi. Prije sastanka s Ragužem stigla sam tek zaviriti u njegovu web stranicu, da ne dođem baš praznoglava: Exit je kazalište koje živi od toga što zaradi i ima malu dvoranu u Ilici kod Britanskog trga, ali glumci u njegovim predstavama su kao pretplaćeni na nagrade. Nisam još nikad bila u Exitu i to odmah priznajem Ragužu. On pun razumijevanja, blag neki čovjek. Spomenem mu Tarika i Renea, Dariju Lorenci, Krešimira Mikića... Zanima me kako to da se njegovi puleni, kojima on prvi pruži šansu, kasnije pokažu tako superiornima, a on odgovori da bira one za koje mu se čini da mogu ostaviti nešto vrijedno. Sve upućuje na to da za takve ima nos i to mu velim, da se čovjek uvjeri kako, makar na neviđeno, cijenim njegov rad. Vidi on to, pa mi kaže u čemu je tajna koju rijeki znaju: "Kad biste ušli u ovaj kafić, Peru Kvrgića ne biste ni primijetili. Ali na pozornici, vidjet ćete samo njega!"
Obavili mi razgovor, pa se dodatno raspričali, čak me pozvao da dođem vidjeti neku njihovu predstavu, kad već, moj grijeh, dosad nisam. Osjetim ja, tom čovjeku mogu povjeriti onu svoju staru kazališnu traumu.
Ne kažem ipak da predstava u našem najvećem nacionalnom kazalištu nije bila za gledati, nego mu priznam da se ne usudim ići često na predstave, jer mogu podnijeti loš film, ali ne mogu loše kazalište. Tada mi je žao i vemena i novaca, još više onog svog ushita koji osjećam prije nego što se podigne zastor, a najviše tih ljudi, koji predamnom nešto izvode, a to što rade je ispod njihovog glumačkog i ljudskog dostojanstva, jer me ne uspijevaju uvjeriti da to doista proživljavaju. Dođe čovjeku da ih prekine, onako iz mraka gledališta, kao Chaz Palminteri u "Mecima iznad Broadwaya", pa da im kaže "čekaj, tako nitko ne govori!" Ali nije Matko razmetljiv, pa da me uvjerava da kod njih nema lošeg teatra, niti da me prekori što na to uopće pomišljam. Nego mi iskreno kaže prekaljeni profesionalac: «Da, loš teatar zaista je nešto žalosno. Ali nije ga lako napraviti dobrim.»
Tu se ja sjetim kako mi je sličnu stvar rekao Miran Hajoš prije nekoliko godina, kad smo se jedne večeri našli u Melonu. Samo što je Miran istu misao oblikovao malo drukčije. Rekao je – kad idemo, idemo do jaja!
Danas se na kazališnim daskama - nekim drugima, srećom, ne na virovitičkim – može vidjeti doslovce sve i svašta: tuku se, kolju, krvare, seksaju, onaniraju, ejakuliraju... Sve je to, objašnjavaju teoretičari, u funkciji istraživanja teatarskog izraza, dojmljivije ekspresije i transfera emocija između umjetnika i publike. U novom je Hamletu Lucija Šerbedžija potpuno razodjenula svoju Ofeliju, uvjerena da je agonija tog lika izražajnija tako razgolićena. Dobro, sjedajući u gledalište pristajemo na sve što su nam oni na pozornici naumili prirediti. Ali zato nam pored svih tih čuda današnjeg teatra, ovi u našem kazalištu djeluju, mogli bismo reći, pomalo staromodno: nisu golišavi, nego uvijek manje-više odjeveni, ne krvare i ne čine nepristojne stvari, nego glume, govore, živciraju se, tuguju ili nas nasmijavaju. Gledala sam Miju Pavelka u šekspirijanskim ulogama, kako grmi i gospodari dvoranom! Vidjela sam kad su se Igoru Golubu, u monodrami Mire Gavrana, oči zakrijesile suzama! Znaju ovi naši što rade, starija je njihova mudrost. Jer živu riječ i onog tankoćutnog glumca, koji proživljava dramu i svoje osjećaje dijeli s publikom, s kazališnih dasaka još od antike nisu uspjeli istisnuti nikakvi ekshibicionisti. Ma što izvodili.


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.