Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici

  Virovitičanka u Zagrebu

Volim duuugo pljeskati (1)

  Sandra Pocrnić           05.09.2005.         3018 pogleda
Volim duuugo pljeskati (1)
Nas, đake vodilo se u kazalište iz edukativnih razloga. «Morali» smo gledati dječje predstave i uprizorenja lektire. Za nas je to značilo skraćenu nastavu, pa nitko nije imao ništa protiv kazališta. Kasnije smo tek skužili kakav smo mi teatar imali priliku upoznati!

Izašla sam iz kazališta. Odmah poslije prvog čina. Jedva sam dočekala pauzu, pa se izvukla i nisam se više vratila. Ne znam jesu li bili krivi loši glumci, režiser, scenarist - autor valjda nije, on je klasik. Zapravo nije mi ni bilo važno tko je kriv. Nije mi se svidjelo. Gledala kako se neki ljudi na pozornici muče, zapinju, izvještačeno govore, patetično gestikuliraju, u grču su, ne ide im, ali moraju, valjda zbog nas, publike. Pa sam izašla. A nije mi bilo lako. Nisam bila ljuta, niti sam se osjećala prevarenom, kao nakon loše trgovine. Ne, predstava je bila očajna, ali meni je ipak bilo kao da sam se ponijela nepristojno, kao da sam nekoga izdala, prezrela nečiji trud.
Da ne bi netko krivo pomislio, nije riječ o našem, virovitičkom Regionalnom kazalištu Virovitica, nego o našem najvećem, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Ali neću odati koja je to bila predstava, da se ne sramote glumci i režiseri. Iz virovitičkog kazališta nikad nisam izašla u pola predstave. Zapravo ni iz bilo kojeg drugog, ni prije ni poslije, osim onaj put iz HNK. Valjda je zaista bilo nepodnošljivo.
Htjela sam, naime, reći dvije stvari: prva je da se loša predstava svakom kazalištu može dogoditi, a druga, važnija, da sam odgojena tako da kazališne predstave volim odgledati do kraja. I volim dugo pljeskati kad na kraju glumci i publika jedni drugima zahvaljuju na doživljaju. Odgojena sam tako, a gdje drugdje, nego u našem najdražem, najboljem i jedinom, virovitičkom kazalištu.
Moj se Dalmatinac uhvatio za trbuh od smijeha kad je prvi put došao u Viroviticu i vidio da imamo samo jednu crkvu, koja čak nije ni jako stara, nego je iz 17. stoljeća. Kod nas, počeo je, svako veće misto ima katedralu, a crkve su na svakom kantunu, i to barem od 9. stoljeća. Ali kad sam mu pokazala kazalište, ostao je otvorenih usta. E, kazalište nemaju ni mnogo veći centri od Virovitice, ni Karlovac, ni Šibenik, ni Zadar... ustvrdio je, više kao urednik pokrajinskih izdanja dnevnog lista, nego kao Dalmatinac. Da, kazalište doista nema svatko, a takvo kazalište nema nitko! A to ću i argumentirati.
Dvorana kazališta bila je između dva svjetska rata bila dvorana Hrvatskog sokola, a kad je završio rat, grupa glumaca tu je entuzijastično nastavila raditi pod vodstvom Stjepana Redera. Tada, pedesetih godina, i moja je baka imala u kazalištu mjesto koje ju je čekalo i uredno je posjećivala predstave. To su mi pričali, a kako je doista bilo, piše na web-stranicama kazališta. Mnogi Virovitičani i danas imaju običaj uzeti pretplatu, pa se u kazališnom foajeu pozdravljaju viđeniji liječnici, nastavnici, odvjetnici... Kaže mi frend Zlatko da mu je karta za kazalište dobrodošao razlog za izlaske. Nekoliko dana prije premijere, poštom mu stigne pozivnica i on izvede svoje dame. Inače mu se ne bi dalo ni spremati ni izlaziti, ali ovako, njegovo ga mjesto čeka.
Nas, đake iz sedamdesetih, vodilo se u kazalište iz edukativnih razloga. "Morali" smo gledati dječje predstave i uprizorenja lektire. Ali bez obzira što gledali, za nas je to značilo skraćenu nastavu, pa nitko nije imao ništa protiv kazališta. Kasnije smo tek skužili kakav smo mi teatar imali priliku vidjeti! Naša generacija na sceni je zatekla legendarnog Tomu Terzića Terzu, prvog Mikeša, te tri velike virovitičke glumačke obitelji - Šuprna, Vrbenski i Zidar. Moja prva, jedina i nenadmašna Hasanaginica bila je Biserka Vrbenski, za nas djevojčice istinska glumačka zvijezda zbog koje bi se, kad bi kročila na scenu, gledalištem pronio glasan uzdah divljenja. Adelu Horvat, kao najstariju glumicu u bivšoj državi, ponosno smo gledali na televiziji kao «babicu» u Gruntovčanima, a Antun Vrbenski snimio je i film. Zvao se «Razmeđa» i s velikim se zakašnjenjem pojavio na repertoaru virovitičkog kina «Zvijezda». Ali bolje ikad nego nikad.
Možda su virovitički kazalištarci znali svoje gabarite, gdje se i s kim mogu uspoređivati, ali mnogi od nas iz publike ostali bi uvjereni da je naše kazalište demodirano mjesto za izlaske penzića i dvorana za nastupe zbora muzičke škole, da se početkom devedesetih nije nametnula nova generacija, ali ne na virovitičkim daskama, nego na zagrebačkim. Ksenija Marinković, kasnije Ugrina, i Dražen Kuehn, još kao đaci motali su se po našem kazalištu, zatim krenuli pa uspjeli na zagrebačkim pozornicama i pokazali svima kako se nose glavne uloge – oćeš na filmu, oćeš na pozornici. A odnedavno, naši Mikeš i Prco, Mijo Pavelko i Draško Zidar Zicko, počeli su se pojavljivati u serijama. Zicko je, štoviše, postao oskarovac hrvatskog glumišta, a Miran Hajoš, u maniri pravog kazališnog menadžera, svojom impozantnom pojavom obilježava sve značajnije zagrebačke premijere. I tek mi je sada jasno da Virovitica ima svjetsku stvar! Ali nije to od jučer...
(nastavak sljedeći tjedan)

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.