DHMZ: Oblačno uz povremenu kišu
Večernji list: U Karlovcu se uselile prve dvije od 10 sirijskih obitelji
Jutarnji list: Dekanica Filozofskog kriva za uzmeniravanje na poslu
Kolakušić na Pantovčaku očekuje plaću od minimalno 70 tisuća kuna
Bernardić: Bilo bi bolje da predsjednički izbori nisu u vrijeme blagdana
Grubišno Polje: Na Sajmu sira 142 izlagača iz 13 hrvatskih županija
Čačić: Narodna stranka - Reformisti podržat će Milanovića

Vodič za mlade


  Virovitičanka u Zagrebu           Sandra Pocrnić           15.11.2006.         3297 pogleda
Vodič za mlade

Desetljećima već na ovim se prostorima čeka generacija koja neće pristati na liniju manjeg otpora, koja neće tražiti vezu za zaposlenje i šuteći pristajati na uvjete u kojima je podobnost veća preporuka od stručnosti... Izgleda da smo je dočekali!

Mladi više ne žele biti podobni. Osamdeset posto njih spremno je odmah nakon fakulteta potražiti posao u inozemstvu, iako u Hrvatskoj 90 posto diplomiranih može posao dobiti u prvoj godini po završetku fakulteta. Ali nije zarada njihov najvažniji motiv, već prilika za profesionalni razvoj i dokazivanje na poslu - objašnjava Kristijan Pakšec, izvršni direktor zagrebačkog portala MojPosao.net, internet burze rada koja provodi i ozbiljna istraživanja tržišta radne snage. Zato Kristijan sipa podatke kao iz rukava: "Pokazalo se da bi mladi radili za 1000 kuna nižu plaću ako imaju priliku dokazati se. Trebamo im samo pružiti priliku i usmjeriti ih jer oni mogu pokrenuti hrvatsko gospodarstvo."

Napokon! Desetljećima već na ovim se prostorima čeka generacija koja neće pristati na liniju manjeg otpora, koja neće tražiti vezu za zaposlenje i šuteći pristajati na uvjete u kojima je podobnost veća preporuka od stručnosti! Nije li prekrasno što smo i to dočekali - oduševila sam se kad sam čula takve podatke razgovarajući s Kristijanom o zapošljavanju mladih. No nakon prvog oduševljenja, ostanem zapanjena: porazna je istina da sam u svojoj dvadesetogodišnjoj novinarskoj karijeri - tijekom koje sam se nekoliko puta, u višegodišnjim razmacima, zanimala za istraživanja vrijednosti i stavova mladih - prvi put čula rečenicu "mladi više ne žele biti podobni". Porazno je što je tek sad - ali bolje ikad nego nikad. I još je Kristijan naveo da najvažnija referenca za odgovornu poziciju postaju rezultati te da su u nekim sredinama to već shvatili, stoga privlače mlade ljude i brže napreduju. I opet su to, dakako, jači gradovi - Zagreb, Split, Pula, Rijeka, Varaždin...

I ovaj put prepisujem iz Lidera, ali ne mogu odoljeti. Istraživanja koja smo poduzeli za prošlotjedni prilog Zapošljavanje mladih pokazala su da ipak ima nade za nas... A spas se zove – konkurencija. Tržište se budi, gospodarstvo vapi za mladim menadžerima i stručnjacima. A izgleda da ga oni ovaj put neće razočarati. Objasnio mi je Kristijan u čemu je stvar - u tržišnom gospodarstvu. Kod nas je konkurencija još nerazvijena, podobni se još ponegdje mogu švercati, ali u razvijenim zemljama, gdje je konkurencija velika, ali i društvena svijest razvijena, kriteriji su vrlo jasni i bez rezultata nema napredovanja. A mladima takvi uvjeti otvaraju mnogo veće mogućnosti razvoja.

Vrijeme se ne može zaustaviti - definirao je to Zdravko Vračarić iz Coca-Cola Beverages Hrvatska. U Coca-Coli svaki menadžer treba odrediti i odgojiti svog nasljednika te procijeniti može li ga zamijeniti za godinu, dvije ili tri. Kako kaže Vračarić, čak i kad stariji menadžer ne bi išao na višu poziciju - iako obično ide - mladi čovjek ima kvalitete koje nosi vrijeme i nitko to ne može promijeniti. Eto, to je tajna formula uspjeha Coca-Cole, a ne sastav tekućine u bočici, zaključila sam.
Živimo u promjenjivim vremenima - baš po onoj staroj kineskoj kletvi - u kojoj znanje koje otac prenosi sinu više ne vrijedi. Više nego ikada, danas je aktualna ona Prorokova "njihova kuća je sutra". Mi, fircigeri, odgojeni i školovani u jednom političkom sustavu, školujemo djecu za drugi, čak štoviše, za svijet koji je teško i zamisliti, a kamoli pripremiti se za njega. Uz sve bržu razmjenu informacija, vrlo je teško probrati, procijeniti i prenijeti mlađima ona znanja koja će im pomoći da se lakše snađu u vremenima koja dolaze, a istodobno izvuku sve ono korisno iz vlastite tradicije i čak, uz jedno i drugo, velikoj lopti šarenoj možda dodaju koju novu šaru.

Zanimanja nestaju i stručne se kvalifikacije brzo obezvređuju, a traži se brzo usvajanje specijalnih znanja koje se mogu nadopunjavati unutar i izvan poduzeća - objasnili su mi u Hrvatskoj udruzi poslodavaca i naveli osobine koje se traže: fleksibilnost, mobilnost, kreativnost, rješavanje problema, sposobnost brzog i učinkovitog učenja, svladavanje nepredvidivih situacija, korištenje novih tehnoloških instrumenata. Pa sad ti uči. Poslodavci polažu nade u reformu srednjoškolskog obrazovanja, hvale interne edukacijske centre velikih tvrtki i po tko zna koji put naglašavaju važnost cjeloživotnog učenja, s tim što podsjećaju da se kultura učenja usvaja od najranije dobi i da će joj svi morati pridonijeti: obitelj, obrazovne institucije, radna sredina i društveno okruženje.

Mi nekada - kako to gordo zvuči! - školovali smo se za dosta predvidljiv svijet. “Svijete, evo me! – tako smo mi to zamišljali, posjetio me jednom prilikom moj prijatelj, virovitički profesor elektrotehnike. Svaka generacija ima svoje razloge za "Grlom u jagode" i “Jagode u grlu”. Ali naš idealizam nije u međuvremenu splasnuo zato što smo pristali na prosječnost i podobnost, kao naši roditelji, koji nisu mogli drugo nego otići van ili pomiriti se s konformističkom sudbinom. Mi smo izgubili jer smo zagrizli u idealizam i vjeru u bolji život, čak i kad je stvarnost oko nas okrutno dokazivala suprotno. Izgubili smo na iscrpljivanje, desetljećima obeshrabrivani da ne vrijedi vjerovati u bolje i da se ne isplati biti marljiv i pošten jer ionako uvijek bolje prođu oni drugačiji. Odrastajući u socijalizmu labavog stiska, u obilju "zlatnih sedamdesetih" i komotnih osamdesetih, neki su od nas osjećali tržište koje se približavalo, tražili nove izazove i nalazili razloge da ne pristanu biti podobni, baš kao i mladi danas.

Vraćamo se kolega fotić i ja sa zadatka u Sloveniji i iz Europe ulazimo preko Bregane u Hrvatsku. Na granici kao da je oštro povučena crta između dva načina života. U Sloveniji kućice kao iz slikovnice, oličene, nasmiješene, s cvijećem na prozorima, bez listića na travnjacima. U Hrvatskoj tužnija, tamnija i zapuštenija dvorišta. Pričamo baš o profesionalnoj afirmaciji – zapravo, tračamo kako smo prošli u životu i u poslu otkako smo se upoznali negdje početkom devedesetih u jednom modnom magazinu. Kolega je u međuvremenu postao zaslužni slobodni umjetnik, država mu plaća mirovinsko, a kako se od umjetnosti ne živi, radi i kao fotoreporter. "Čovječe, ti si kao Severina!" - konstatiram da vidi kako sam upućena. “Da, kao Severina” - ponovi on kroz zube. I tu razveze priču kako je, kad je počeo fotografirati, zaključio "to je to" i odlučio da, bez obzira na sve, želi postati umjetnički fotograf. Slušam njegovu priču dok prelazimo granicu i gledam brežuljke oko nas, tu našu Hrvatsku na rubu Europe, gdje se svatko od nas rađa sa svojim željama i nadama, svatko želi u nečemu uspjeti, želi se dokazati i ostaviti neki trag na ovom svijetu. Ali to nam je svima beskrajno teško ostvariti jer međusobno se onemogućujemo, sputavamo i jedni drugima ne dopuštamo razvoj.

Dakako da u ono vrijeme nisu svi razmišljali kao slobodni umjetnici koji se žele afirmirati. Moglo se i na dvojki doklizati do velike mature, zatim se uvaliti na neki fakultet, pa bez nadzora staraca, studirati i po desetak godina. Štoviše, bilo je to uobičajeno da su rjeđi završavali u roku. Ali zato se društvo zaklinjalo u omladinu, mladost se veličala i ispunjavale su joj se želje, otvarali klubovi i diskači. Studirajte, djeco, ostanite mladi, neodgovorni, stanujte s mamama i tatama do četrdesete, ionako je manja briga za društvo ako vam ne trebaju stanovi. A tko je htio taj je mogao otići van ili pak ostati i razvijati se kako i koliko može, čvorasto i kvrgavo, iz nekih svojih umjetničkih motiva - kao čudaci koje iz tjedna u tjedan pronalazi Joško Martinović - a ne zbog toga što bi mu se isplatilo ulagati u sebe. Znalo se ionako da će bolja mjesta i veća lova pripasti podobnima, a drugima preostaju mrvice. A onda je došla devedeseta, samostalnost i kapitalizam. Između ostalog, o mladima se prestalo pričati kao o budućnosti. Koliko se slušala riječ onih mladih koji su se ustrojili u stranke, ne znam jer se nisam ustrojila. Ali dobitak slobode koju su donijele devedesete svakako je bio vredniji od gubitka deklarativnog uvjeravanja da su "mladi budućnost".

Evo nas danas u slobodi, gdje više nema “lako ćemo”! Ako nećeš učiti, pregazit će te oni koji hoće. Grebaža je za upis u srednje škole, rigorozni prijemni na fakultetu, izgubi li se godina gubi se vrlo konkretna godišnja zarada i konkurentska prednost! Osim što moraju savladati zahtjevne programe, mladi bi u moru podražaja, kojima su svakodnevno izloženi, trebali probrati ono što bi im moglo koristiti u budućnosti. Sami, bez ičije pomoći - roditelji i profesori često ne razumiju ni njih niti njihovo vrijeme. A nacionalna strategija upravljanja ljudskim potencijalima ne postoji. Zato bi se barem u Županijskoj razvojnoj strategiji Virovitičko-podravske moglo opširnije razraditi poglavlje obrazovanja. Obrazovanje je ključ konkurentnosti i svi već tupe da na globalnom tržištu Hrvatska nema drugih prednosti, osim stručnjaka koji znaju primijeniti vrhunsku zapadnjačku tehnologiju. Dvije stranice o obrazovanju, uz napomenu da je zatvoreno nekoliko osnovnih škola te da će se otvariti turistička visoka škola, te zaključak da je takav razvoj zadovoljavajući, čini mi se preslabim priključkom za 21. stoljeće. Tim prije što neki gradovi već furaju sto na sat!

O, da, rekao je Kristijan Pakšec i nešto što se odnosi na nas, fircigere. "Često se postavlja pitanje zašto poslodavci preferiraju mlade zaposlenike pred onima u srednjim godinama, koji su stekli mudrost, iskustvo i sve ostalo što je potrebno da bi bili produktivni za sebe i za svoju tvrtku. Odgovor je jednostavan - osobe školovane prije 20 i više godina raspolažu znanjem i osobinama koje su se tada smatrale poželjnima, a nisu bile proizvod stvarne potražnje. Istodobno, potrebe cjeloživotnog obrazovanja kod nas su tek rijetki svjesni."
Pamtim svoj šok kad sam prvi put u životu došla kod liječnika koji je bio mlađi od mene. Meni je bilo malo preko, a njemu malo ispod trideset. Od tada, sve je više i liječnika i menadžera mlađih od mene. Kristijan Pakšec jedan je od njih. Završio je poduzetnički menadžment na Visokom učilištu Vern, privatnoj školi u kojoj se dobivaju praktična znanja, koja mladima omogućuju da što prije uskoče na tržište rada. Mladi su, kaže, prepoznali ponudu privatnih škola, koje su iskoristile nedostatke državnog obrazovnog sustava i nametnule se tržištu.
Još samo - cjeloživotno obrazovanje. To znači da nije gotovo kad se završi škola, nego da - nikad nije gotovo. Treba se stalno usavršavati, učiti, istraživati, pratiti novosti i napredak znanosti... Zvuči malo naporno, ali zapravo je zanimljivo i poticajno - pogotovo ako se zadrži mladenački entuzijazam. Preporučam!

Moja «Virovitičanka u Zagrebu» ide kraju. Uz malu pomoć prijatelja, pokušat ću je ukoričiti kao uspomenu. Sličnu je posvetu svom rodnom gradu, Sarajevu, napisao Miljenko Jergović i nazvao je «Historijska čitanka». Moja posveta nije «historijska». Vratila sam se u djetinjstvo i u rodni grad da bih istražila rješenja za budućnost. Radi sebe, ali i radi mladih koji se, kao i mi nekada, nadaju budućnosti, a ona im već predugo nikako ne stiže. Što očekuje mene, nas, fircigere, Jergović je u svojoj «Čitanki» prije mene melanholično obznanio: «Baš te 1991. svršena je naša povijest i započelo je neko novo vrijeme, ono u kojem ćemo postati gorko svjesni kako nikada nećemo osvojiti svijet, kako će generacija naših očeva odlučivati o svim tim sudbinama, sve dok ne dođe svom biološkom kraju, a tada će je zamijeniti generacija naše djece. Mi nikada nećemo vladati, nikada nećemo doista odrasti i više nikada nećemo živjeti u svom vremenu. Naše vrijeme je iskočilo iz zgloba i otišlo negdje mimo nas. Otišlo je tamo gdje su svi oni ljudi koji su umrli zajedno s njim.»

Ima to i svojih prednosti. Jer kad čujem da gospodarstvo treba mlade, one koji ne žele biti podobni, već se žele dokazati, pokazati što znaju, pa i za manju plaću raditi zadovoljni kod društveno odgovornih poslodavaca, spremno odgovaram - i ja sam mlada!

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

opet ja
3.12.2006. 16:32
kao i tebi
VTčanka
27.11.2006. 16:02
Kad odrasteš, samo će ti se kasti...
opet ja
26.11.2006. 18:30
Nemaš pojma svoju penziju si zarađujem sam iskrenim i poštenim radom.Nemisliš valjda da će takvi koristit ovome društvu u nećemu.
VTčanka
26.11.2006. 16:21
Ta obrazovana mladež treba sutra tebi mirovinu zaraditi. Pa ih ti pošalji u zabit ako misliš da bi ti odande više slali...
opet ja
26.11.2006. 14:01
E kad vidim šta ta obrazovana mladež piše po raznim forumima i blogovima puni mržnje prema svemu i svakomu,neznam stvarno nisam pametan.Za te ima samo jedno,marš na selo orat i kopat,ali u najgoru zabit,pa će se naučit poštivat čovjeka, stvarno ajd da su se đabe našljakali ili namućili u životu,ona bi ih i razumio,ali jadnici moraju samo učit i opet nezadovoljni,ma dajte molim vas o ćemu vi to ?
20.11.2006. 0:08
U ime svih nas iz šezdeset i neke vlasnicima firmi ja spjevao sam stih: “Mladi ništa ne znaju a stari su sve zaboravili. Računajte na nas.”…(Nema veze što se ne rimuje) -Davor
19.11.2006. 23:35
Nemoj tako tkosidasi i ti si bio mlad, pun energije i želje za dokazivanjem.Dokazivanje ih tjera naprijed.
18.11.2006. 20:36
Već pročitano!
17.11.2006. 23:57
Trebalo bi svakom visoko obrazovanom koji napusti zemlju naplatiti školovanje ili uvesti školarinu
VTčanka
17.11.2006. 21:56
Tkosidasi, ne nagovaram mladež da ide van, ne pada mi na pamet! To su podaci iz anketa objavljeni već posvuda. Mladi danas tako razmišljaju, a razlozi su navedeni. Čitaj pažljivije. Obrazovanje je ključ razvoja i mladih i starih, i županije i države.
Simo
17.11.2006. 18:11
To važi samo za rukovodeći kadar u tehnološkim tvornicama i to dd.Svi drugi prepuštaju odabir radne snage poslovođama tj. rukovodicima pogona i radionica,a oni postupaju kao svi ljudi prvo rodbina pa kemija pa narodnost pa stručnost.Sandra poželio bih ti da odeš van radit siguran sam da bi se za pola godine vratila kući.Radila bi trečinu više a zarađivala trečinu manje,plačala bi stanarinu kao da si u A kategoriji.Ako bi ostala morala bi dignit kredu i to bi te vezalo narednih pet godina za tu zemlju i tako dalje do penzije,kad se otuđiš ostaju ti i kosti u tuđini.Malo njih ima snage si priznati da je pogriješio i vratit se kući.To je ljudsko nitko nevoli gubit.Zato ne nagovaraj nam mladež na odlazak i nepiši o nečemu što nisi okusila.


Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: