Koordinacija židovskih općina i Srpsko narodno vijeće »na najgrublji način vrijeđaju hrvatsko društvo i narod, kao i hrvatsku vladu koja je državni pokrovitelj komemoracije«. Tako je Hina citirala priručnog ekstremista Antu Đapića s prošlotjedne konferencije za novinare u Osijeku. Dosljedan vlastitoj neodgovornosti, Đapić je ustvrdio kako žrtve Jasenovca »nikada nitko u Hrvatskoj ne dovodi u pitanje«, istodobno predloživši »hrvatski nacionalni referendum« da se »zakonski legalizira« pozdrav »Za dom spremni«. »Razumijem kako to smeta Šešelju, Vučiću, Nikoliću, Pupovcu, ali ne smeta većini hrvatskog naroda«, bez da trepne ispalio je Đapić. No, pitat će sada čitatelj, čime su to izjave Ante Đapića zaslužile da otvore ozbiljnu političku kolumnu? Time što su, eto, tek nijansu grublje od službene politike vlade Tihomira Oreškovića.
»Izneseni razlozi nisu razmjerni značaju najavljenog izostanka« – tom je rečenicom vlada 4. travnja komentirala odluku Koordinacije židovskih općina da bojkotira službenu komemoraciju žrtvama ustaškog logora smrti u Jasenovcu. Dodala je i rečenicu čiji je drugi dio nezasluženo prešućen: »Isticanje simbola i slogana totalitarističkih režima Vlada Republike Hrvatske smatra neprihvatljivom pojavom i poziva sve građane da svojim primjerom ne narušavaju ugled Republike Hrvatske«. Dakle, Židovi bojkotom »narušavaju ugled Republike Hrvatske«, a njihovi razlozi – »relativizacija i revitalizacija ustaštva« – »nisu razmjerni značaju najavljenog izostanka«. Problem dakle nije u »relativizaciji i revitalizaciji ustaštva«, ali jest u tome što Židovi protiv toga prosvjeduju. Taj zloguki ton, ta neizgovorena optužba, ta potmula prijetnja – da Židovi »narušavaju ugled Republike Hrvatske« kada smognu hrabrosti javno progovoriti o vlastitoj nelagodi i strahu koju ova Vlada omogućuje i dopušta – najružnija je manifestacija režimske bahatosti i neizrečenog antisemitizma koju je ova zemlja vidjela još od onoga inicijalnog Tuđmanova »hvaljenja« kako mu »žena nije ni Srpkinja ni Židovka«.
Vladinu je stavu slijedio cijeli niz istoznačnih varijacija. Odluku židovske zajednice, kojoj se pridružilo i Srpsko narodno vijeće, Tomislav Karamarko nazvao je »jeftinim dnevnim politikantstvom čiji učinci i onako ne traju dulje od dva, tri dana«. Božo Petrov je kazao da podjele »nisu dobrodošle«, jer da zbog njih – pazite – »pate žrtve Jasenovca«. Predsjednik parlamenta zavapio je – ili priprijetio? – kako je »apsolutno nedopustivo raditi podjele na kostima žrtava«. Gradonačelnik Zagreba spominjao je »male lidere« i »marginalne skupine«, a ministar kulture »određene udruge« koje da se žale na »stanovite ekscese u društvu«. Što, dakle, o židovskome i srpskom bojkotu komemoracije žrtvama holokausta – tom upravo epohalnom izrazu zabrinutosti i zebnje za cijelu ovu zemlju – kažu hrvatske vlasti? Da oni koji su se na nj odlučili »narušavaju ugled« Hrvatske, da im »razlozi nisu razmjerni značaju izostanka«, da »jeftino politiziraju«, da uzrokuju »patnje žrtava Jasenovca«, da su tek »mali lideri«, »marginalne skupine«, »određene udruge«...
A što je uistinu posrijedi? Posrijedi je to da su ustaše, te novouspostavljene zvijezde trenutka, prije sedamdeset godina pobili više od osamdeset posto hrvatskih Židova. Posrijedi je to da je židovska zajednica – čiji je nemjerljiv doprinos modernizaciji hrvatske nacije i dandanas prešućen – svedena na ostatke ostataka. Posrijedi je i to da Hrvatska nikad nije, poput Njemačke primjerice, istražila, dokumentirala i javno (ko)memorirala ustaški genocid nad Srbima, Židovima i Romima. Posrijedi je i to da proustaški sentiment naočigled, a bez jasnog razloga, opet preplavljuje javnu atmosferu, i da ta činjenica brine i plaši ne samo Židove i Srbe, nego sve slobodoljubive i demokraciji privržene građane. Posrijedi je i to da sadašnja hrvatska vlast upadljivo ignorira – preciznije bi bilo reći, dopušta, a katkad i potiče – taj opasni revizionistički val. Posrijedi je, na kraju, i to da je bojkot komemoracije u Jasenovcu, krivicom ove vlasti, iznjedrio najgori mogući plod – umjesto da zazvoni na uzbunu i otrijezni glave pijane od otrova povijesti, uzrokovao je novi krug protužidovskih i protusrpskih optužaba, ovaj put iz samog institucionalnog središta. A recite – put od optužaba do represije, koliki je?
