Na putu do Novinarskog doma u Zagrebu gdje smo slušali odlično predavanje o legendarnom reporteru Franji Martinu Fuisu razgovaramo o tome jeli on virovitički ili zagrebački novinar. Na tu temu nije nas naveo naslov tribine («Zagonetna smrt zagrebačkog reportera») već navada da sve naše ljude koje su potekli iz Virovitice strpamo u isti koš bez obzira jesu li živjeli i stvarali u Virovitici, tu išli u gimnaziju ili su, tek usput, ovdje rođeni. Čvrsto sam branio uvjerenje da nekog možemo smatrati našim novinarom, glumcem, pjevačem, pjesnikom, inženjerom, liječnikom, sportašem, odvjetnikom ili sucem samo ako radi u Virovitici ili za virovitičke firme. Mogli bi proći i oni čije srca kuca za ovaj grad i koji mu, na ovaj ili onaj način pomažu, spominju ime, lobiraju, ovdje dolaze na vikende i godišnje odmore, posjećuju prijatelje ili su aktivni u Zavičajnom društvu. Sugovornici se nisu složili sa mnom, oni smatraju da su Virovitičani Virovitičani ma gdje bili i ma što mislili o svom zavičaju.
Osobno znam mnoge Virovitičane koji rijetko dolaze kući, u javnim istupima nikada ne spominju gdje su završili školu, tko su im bili učitelji i tko ih je poticao na prve korake koje su ih poslije učinili slavnima ili uspješnim u svom poslu, tko su im prijatelji, što su s njima radili i gdje su izlazili. Neki se čak i srame, kriju taj podatak ili hladno izgovaraju ime grada u kojem su stjecali prva životna iskustva.
Ima i onih koji izrazito loše pričaju o Virovitici. Možda je netko od njih doživio kakvo ružno iskustvo, možda je netko morao otići, a da to nije htio, možda je naš mikeški mentalitet nekog otjerao? Sve to još uvijek ne znači da se o cijelom gradu priča ružno jer grad čine ljudi, a ne može 20.000 duša biti pokvareno, jalno, glupavo ili ništkoristi.
Zabezeknuo sam se kada sam na multimedijalnom CD-u o Virovitici, u dijelu «Znameniti Virovitičani» priređivači uvrstili, da se zadržim samo na suvremenike, Zrinka Ogrestu i Jasenka Houru. Ta dva poznata i priznata umjetnika, svaki izuzetno uspješan u svom poslu slavonske ravnice se gotovo i ne sjećaju jer su odavde otišli kao klinci i više se nikada nisu vračali. Za Zrinka ne znam, ali Jajo je uvijek bio jasan i glasan kad su u pitanju te stvari - njegovo ishodište je Dubrava.
Koliko su, na primjer, Zvonimir Majdak i Branislav Glumac virovitički pisci kako to navode naše monografije i zbornici kad slavni dvojac ni radnje svojih romana ne smještaju u svoj rodni grad? Goran Trubuson u gotovo svim svojim djelima spominje Bjelovar, njegova sestra za filmove i tv serije bira bjelovarske glumce, njegov imenjak, glumac po prezimenu Navojec u svom gradu organizira BOK - Bjelovarske odjeke kazališta, a o Vedranu Mlikoti i njegovom Zagvozdu ne treba trošiti riječi. Često ističe kao mu je Zagvozd uvijek, i na životnom i na umjetničkom putu, bio vječna inspiracija i utočište zbog čega nikada nije zaboravio rečenicu pokojnoga rođaka Stipe Šuškalova: "Što god radio u životu, nikad nemoj zaboraviti odakle si poša!!!"
Nekako u isto vrijeme, kada je se Mlikota zahvaljivao zavičaju, čitao sam i intervju jednog našeg poznatog Virovitičanina koji je svoj rodni kraj nazvao vukojebinom ili pripizdinom, ne sjećam se točno, pa mu ovdje, samo zato što ne mogu biti precizan, neću navesti ime.
Dan ili dva nakon našeg razgovora, iz Osijeka stiže vijest o nezadovoljstvu dijela građana što Šukera proglasiše počasnim građaninom. Nedvojbeno, Šuker je veliki nogometaš i živa je istina da je proslavio ime Hrvatske širom svijeta. Da, Hrvatske, ali ne i Osijeka! Gotovo da ga i ne spomene, rijetko dolazi, a svoju nogometnu akademiju nije pokrenuo u gradu na Dravi, nego u Istri.
Ne možemo nikoga natjerati da voli svoj rodni grad ako ga ne osjeća i ne doživljava. Ako se netko srami kazati da je Virovitičanin zašto bi ga mi na to podsjećali i smatrali svojim?
