Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

Virovitica – Barcs – Budimpešta – Varšava: Novo ruho istočnog bloka


  Putujem i pišem           Žarko Klaić           03.06.2014.         3336 pogleda
Virovitica – Barcs – Budimpešta – Varšava: Novo ruho istočnog bloka

Barcs-Budimpešta 1. dio

Jutro je; dva dupkom puna ruksaka čekaju na ukrcavanje u prtljažnik automobila. Kiša lagano pada i ispire vjetrobransko staklo, sve obavljamo u polusnu dok sat prikazuje 5,30 h. Virovitičke ulice su opustjele i čekaju onaj jutarnji udar koji mijenja sve. Kišom oprana tabla Terezino Polje označava dolazak u pograničnu zonu. Most je kao i sama rijeka Drava podno njega utonuo u mirnoću tame, no i dalje nas sigurno vodi do susjedne nam Mađarske.

Prijelaz preko državne granice bio je brz – bez prekopavanja automobila, bez lude papirologije, bez lupanja žigova u kartone; bio je onako europski, ma što to značilo.

Barcs je bio pust, a kiša je i dalje polagano namakala ulice. Maleni gradić, toliko znan Virovitičanima još uvijek je spavao. Grad na Dravi (njem. Draustadt) 90' tih godina 20. stoljeća bio je trgovačka oaza za ratom izmučene građane virovitičke regije koji su s minimalnim plaćama jedva krpali kraj s krajem. Sjećam se da sam i sam sa svojim roditeljima kao klinac hrlio napuniti prtljažnik špecerajem, robom i napitcima, a ako je i ostala pokoja forinta pojele su se i ljute mađarske kobasice na pijacu. Barcs je cvao i ubrzano se gradio i rastao. Vremena su uvelike promijenila i jednima i drugima. Većina trgovina iz tog razdoblja zatvorila su vrata, a današnje cijene u Mađarskoj su gotovo ravne našima. Niti je dobro jednima, niti drugima. Regionalna suradnja pod okriljem Europske unije možda opet probudi neke dobre stare veze, neke druge prirode osim odlazaka na banjanje u lokalne terme.

Željeznički kolodvor u Barcsu smjestio se na samoj obali Drave. Osjetio se tu još onaj stari izgled komunističkog faha, sive i zelene nijanse virile su odasvuda. Parkirani bijeli Wartburg dozvao je sjećanja iz djetinjstva ranih 80'. Kolodvor je u nekoj svojoj prastaroj romantici ipak bio lijep, a podivljala ljubičasta visterija na ogradi pokušavala je zadati svoj posljednji ljubavni zagrljaj i uspavati kolodvor.

Kupovinu karata za Budimpeštu obavili smo uz malu pomoć poruka na papiru, njemačkog jezika, slučajne putnice koja je uskočila i naravno snopa forinti koje su bile ključne. Povratna karta Barcs – Szentlorinc – Budapestbila je u džepu (cca 19 000 forinti). Prepustili smo se MAV-u, neka nas ponese do mađarske metropole. Klopotanje stare limene kutije potaknulo nas je na brzinski doručak, a početna putnička groznica pala je u zaborav već nakon prvog zalogaja. Redale su se stanice, a poneke su izgledale poput davno napuštenih i raseljenih gradova nakon Zlatne groznice. Regija Južno Zadunavlje ostala je ''iza Dunava'' po pitanju napretka. Osvježenje je ipak uslijedilo nakon što smo se svim čulima prepustili Panonskoj nizini i približavali se Pečuhu. Rascvjetala polja uljane repice obojila su krajolik. Presjeli smo u Szentlorincu u IC vlak za Budimpeštu tj. presjeli smo u komfor. Posebnost mađarskih željeznica je u načinu najave vlakova; najava je nešto poput zvukova anđeoskih truba kojim dolazi evanđelje na Zemlje, pa ako slučajno pogledate u nebo i čekate anđele, nemojte se čuditi. Željezničari s crvenim kapama koji podsjećaju na turski fes dodatna je draž. Pregled karata i kontrolu karata obavljale su kondukterke (muške nisam primijetio), specifičnim šaranjem po kartama. Vožnja mađarskim željeznicama vrlo je ugodna, no ne i brza djelatnost.

Dobrodošli u Budimpeštu! Pri dolasku na kolodvor Deli (Délipályaudvar) ili južnu stanicu promijenili smo nešto novaca i bili spremni za dalje. Zanimljivost ove stanice je u tome da je otvorena 1861.g., i to za liniju prema Rijeci. Stanica je u 2. svjetskom ratu znatno stradala, pa većinom današnji izgled zahvaljuje 1972. godini. Nama je bila zanimljiva jer se u blizini nalazila metro stanica linije M2 koja vodi iz Budima u Peštu. Osvježili smo se s tradicionalnom mađarskom slasticom turo rudi, koja je kombinacija čokolade i sira, a korijene vuče iz 1968.g., opet dašak stare željezne zavjese. Spustili smo se u podzemlje i uputili se metroom ispod Dunava. Plan je bio što brže naći hostel i smjestiti se.

Hostel Backpacker King (Október 6. utca 15) smjestio se doslovno na sedam minuta hoda od glavnog čvorišta svih metro linija FerencDeakter (trg). Ovaj neobičan hostel našao je svoje mjesto u staroj stambenoj zgradi secesijskog tipa na katu. Što se tiče odnosa cijene i smještaja bio je pun pogodak. Ljubazno osoblje i vrlo topla ''bekpekerska'' atmosfera izmame zadovoljstvo istovremeno. Umjesto sobe sa sedmero ljudi imali smo sreće dobiti sobu na katu samo za sebe po istoj cijeni, za jednu noć, nismo mogli više dobiti. Nismo jedino odmah mogli dobiti sobu pri dolasku, pa smo se odlučili na čisti turizam.

Prva znamenitost na dohvat nogu bila je znamenita bazilika sv. Stjepana koja je posvećena prvom kršćanskom kralju Mađara Istvanu, ta neo-klasična crkva započeta je 1851., a dovršena 1905. Naravno, mi smo se na nju popeli, tj. stepenicama smo otišli na njezine tornjeve s koje je pucao predivan panoramski pogled na sve strane. Za cijenu od 500 HUF isplati se. Prošetali smo se do Vörösmarty trga koji je početak glavne budimpeštanske šetnice. Spomenik pjesniku vrijedan je pogleda. U blizini se nalazi i veličanstvena CaféGerbeaud(slastičarnica) gdje su redovito sjedili mađarski velikani FerencDeak i FranzLiszt. Ušetali smo u žilu kucavicu grada, poznatu Vaci ulicu i naletjeli na sajam tradicionalnog života i lokalnih specijaliteta (pečena svinjetina, kobasice, pivo, gulaš serviran u kruhu,…). Šetnja nas je dalje odvela prema Velikoj sinagogi koja je dovršena 1859. godine u bizantsko-maurskom stilu. Simbol je tragedije Židova, a spomenik ''Vrba koja plače'' lijepo je promatrati. Velika šteta je bila što smo je sinagogu pronašli zatvorenu. Odlučili smo se na povratak u hostel i krenuli smo prema Dunavu i odlučili pogledati zgradu Parlamenta izbliza tj. najveću zgradu Mađarske – (1885.-1902. arhitekt ImreSteindl, neo-gotika): zdanje koje je 268 m dugo, 96 m visoko i ima 691 sobu. Vrijedno ga je pogledati i zbog grbova na pročelju (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija).

 Sav turizam, avanturizam, pustolovina padaju u vodu ako je čovjek gladan, pa smo krenuli pronaći nešto i za pojesti. Nije sramota u Budimpešti sjesti u neki restoran, uzeti meni i zatim ustati i otići, cijenu su ponegdje prevelike. Mađarska je kulinarski raj, a u Budimpešta meka. Nakon par skretanja lijevo i desno naletjeli smo na csardu Van BetyarVendesloi zasjeli. Turistički meni od 10 € zazvučao je primamljivo. Slijed od tri jela krenuo je ovako – gulaš, pa pečena šnicla na romski način te pomfrit i na kraju palačinke. Gulaš je bio prvoklasan (nije preživio), blago ljut,no kelnerica je donijela i dodatnu tempiranu bombu u obliku paprike uz višebrojna upozorenja o doziranju ako nam ne bude dosta ljutine. Meso je bilo vrlo aromatično zbog utrljanog češnjaka i pečenog slaninastog vjenčića, jedino su palačinke bile neobičnog okusa zbog mađarskog smisla za slatko. Točeno ''Sopron'' pivo prijalo je uz sve. Kasnije smo na ulici isprobali i neki mađarski kolač, ali se okusom nije proslavio, čisto Potemkinovo selo. Također ni čokoladno mlijeko im nije bajno. Nakon lijepo utrošenog popodneva vraćali smo se prema hostelu i iskoristili trenutak za fotografiju kraj biste ''Debelog policajca'' (Zrinyiutca), gdje postoji i legenda koja kaže da ako ga pogladite po zlatnom trbuhu imat ćete puno sreće u životu. Stoga, dobro smo ga protrljali. Vratili smo se u hostel i počeli pripreme za jutarnju jurnjavu. Dobri duh hostela iliti gazda ostavio nam je poruku na vratima da ključ ne moramo vratiti na recepciju ujutro, što nam je uštedjelo vremena. Ustali smo se u 4,30 h i već u 5,00 krenuli prema stanici metroa, ptičji pjev, svjetlost lampi i puno mladih zagrljenih parova ispratilo nas je iz Budimpešte.

 Metro – plava linija nosila nas je već stanicama (60 minuta do aerodroma): FerenzDeakTer-Kalvin ter - FerenzKorut - Klinikak - Nagyvaradter – Nepliget – Esceriut- Pottyosutca – Hatorutca – Kobanya-Kispest, lovili smo autobus 200E za aerodrom terminal 2B – Ferenz List InternationalAirport.

Bez pregleda putovnica direktno smo zavšili na carinskoj kontroli; skidanje i razotkrivanje, izuvanje, no takva je procedura. Sjeli smo u Wizzair i odjetjeli sretni prema Varšavi.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

pocelo je
3.9.2014. 11:09
to pivo koje pase uz sve zove se soproni i stvarno je dobro ali limenka tamo gdje ja idem u madjarsku kosta 2 eura,ne znam kako je vama bilo ali ja jedva nadjem madjara koji zna strani jezik
Mikeš09
12.6.2014. 9:43
Gulaš na slici je spravljen kao da je iz priče o Potemkinovim selima ili je autor vegetarijanac...


Još iz kategorije Putujem i pišem



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: