Zašto već jednom ne fotografiraš onu „vilu“ u Šesnaestoj omladinskoj i ne pišeš o njoj? Tako netko svremena navrijeme dobaci i još doda ponešto u agatikristijevskom stilu o stravi izgleda i užasu stanja tog stambenog objekta nedaleko od „Poljoprivrednih“ silosa i nekadašnje kalupare, preko puta spomeničke kamene gromade kojom je obilježen jedan partizanski napad na Viroviticu. Tako jednom, pa drugi puta, peti puta…
„Vila“ u Ulici XVI. omladinske brigade br. 22 zaista bi se mogla kategorizirati kao jedinica mjere derutnosti i sklonosti padu. Letimičnim pogledom moglo bi se procijeniti da je odavno napuštena, koliko je trošna, da se radoznalo ne pomiču zavjesice na prozorima. Da ne istrčaše djeca…
Nitko ne zna kada je „vila“ sagrađena, niti može uputiti na mjesto gdje to piše. Nema to ni značaja, jer je očito da je pripadala inozemnoj tvrtki Virbo koja je na mjestu nekadašnje kalupare sagradila pilanu i „vilu“ za svoje radnike. U prizemlju šest stanova – svaki sa po 30, 10 četvornih metara površine: sobica, kuhinja i mala smočnica, a u potkrovlju još četiri nešto manja stančića s „izabečnim“ prozorima. Sve po ugledu na željezničarske „kolone“ diljem Panonije, na radničke stambene objekte ribnjačarstava i poljoprivrednih dobara u vlasništvu mađarskih bogataša, početkom ovog stoljeća…
Predusretljivošću „tvinovaca“ Nikole Teodorovića, koji je stanar „vile“ već četrnaestu godinu, saznajemo ono najvažnije o ljudskom inventaru ove trošne kuće.
Sve su to mladi ljudi, većinom bračni parovi s jednim ili dvoje djece, poneko i nezaposlen, ali svi s nevelikim primanjima.
Braća Ivan i Josip Horvat, prvi radnik TVIN-a, a drugi nezaposlen, i rođeni su u „vili“, a to je bilo u vrijeme kada to više nije bila ljepotica i stambeni san siromašnih kaluparskih radnika…
Koliko ih je samo u ovih stotinu ili osamdeset godina stanovalo ovdje?...
KUĆA OPASNA PO ŽIVOT I ZDRAVLJE
Da, tako otprilike piše u zapisniku što ga je sačinila komisija Općinskog komiteta za urbanizam i građevinarstvo, stambene i komunalne poslove 12. prosinca prošle godine. Nije, doduše, zabilježeno da je skoro pogibeljno prolaziti uskim nogostupom ispred „vile“, jer vjerojatni pad crijepa, dijela oluka ili krovišta može se svakog trenutka očekivati.
Zato umjesto „lirike“ opisa „vile“upečatljivije zvuči stručno stilizirani nalaz komisije kojeg ćemo djelomično i isprekidnao citirati:
„Fasada derutna od vlage, stropna konstrukcija s velikim oštećenjima i potpuno dotrajala, na pojedinim mjestima prijeti opasnost od urušivanja stropa, crijep je dotrajao i truo, neodstaje ga, oluk potpuno istrulio, krovna konstrukcija dotrajala, veći broj rogova potpuno truo (Nema roga kojeg ne bih prebio na koljenu, kaže Teodorović), letve trule, dimnjaci u ruševnom stanju, raspucali i prijeti opasnost od požara…“
U zaključku se kaže da je objekt nepodesan za stanovanje zbog narušene stabilnosti pojedinih konstrukcijskih elemenata i velike vlage. Prijeti opasnost po život, zdravlje i sigurnost stanara i opasnost od požara zbog čega je potrebo sve stanare što prije iseliti.
U zaključku još stoji: prije donošenja rješenja o iseljenju sve stanare pozvati i objasniti im da je daljnje korištenje ovih stanova rizik kojeg će samo snositi ukoliko se nakon donošenja rješenja o seljenju ponovno usele(!!!).
Hvala na pitanju, kako bi ono s ironijom reklo, ali ovih šest porodica koje žive sada pod ovim prijetećim krovom „vile“ u Ulici XVI. omladinske brigade mnogo bolje znaju i osjećaju svu količinu, obujam, težinu, agregatna stanja i koeficijente svega čime im stanje ove kuće godinama prijeti, njima i njihovoj djeci…
Da se barem mogu iseliti! Dva stanara se iselila nedavno – jedan bespravno u prazan TVIN-ov stan, drugi kupio kuću u Suhopoljskoj Borovi. Ako općina i ponudi kojem stanaru drugi smještaj to je obično ono – iz zla u gore. Odbila je to ovih dana Bosiljka Kapetanić, nezaposlena, s mužem iz „Virkoma“ i dvoje djece. Nikola Teodorović sa suprugom i jednim djetetom mogao bi se uskoro preseliti u vlastitu kuću u gradnji (blok XX) samo kad bi dobio nešto veći kredit za završne radove. Ivan i Josip Horvat sa suprugama i sa po dvoje djece nemaju izgleda. Ove četiri porodice imaju i stanarsko pravo u „vili“ kojoj je vlasnik (zar da i to navedemo) stambenog fonda kojom upravlja općina Virovitica. Bez stanarskog prava su Zdravko Vlašić, radnik „Rapida“, sa suprugom i dvoje djece i Koviljka Castiglia s jednim djetetom…
SREĆA DA NEMA VELIKOG SNIJEGA…
Ova je zima blaga, sušna, a to je sreća za 21 stanara klimave „vile“, jer bi deblji snijeg zasigurno pospješio rušenje te starudije koje je Programom sanacije stambenog fondakojim upravlja općina od 1987. godine stavljeno na peto mjesto.
Možda bi jedno takvo daj-bože sretno rušenje „vile“ brže-bolje našlo ovim ljudima siguran i pristojan krov nad glavom!...
Predsjednik Općinskog komiteta za urbanizam i građevinarstvo, komunalne i stambene poslove inž. Damir Grigić i pravnik u tom komitetu Božidar Jeremić ističu da niti ima smisla niti sredstava za saniranje tog objekta, a od raspoloživog stambenog fonda kojim općina upravlja stanarima „vile“ nema se ništa bolje ponuditi, barem zasad. Sama općina nema mogućnosti da riješi njihovo (goruće!, nedoslovno) stambeno pitanje, ali kada bi se povela zajednička akcija s radnim organizacijama u kojima stanari rade…
Kad bi, kad bi svi ljudi na svijetu, odavno pjeva Arsen Dedić…
Do tada treba pričekati na rješenje o iseljenju na temelju nalaza spomenute komisije (pravnik Božidar Jeremić, inspektor za zaštitu od požara Vlado Grlica, predstavnik SIZ-a za komunalno-stambenu djelatnost općine Duško Čović i općinski građevinski inspektor inž. Branimir Bukvić) koja je njima skinula brigu s vrata: Stanari „vile“ žive pod njenim krovom na vlastiti rizik.
Sreća što je „Elektra“ doborohotna, pa stanarima ne isključuje struju zbog trošnosti instalacija kao što je to tri mjeseca učinjeno prije četiri godine. Mogla bi ta uviđavnost u slučaju požara kojeg bi uzrokovala instalacija mogla nekoga i skupo koštati!
Pitanje što mi je u razgovoru sa stanovnicima „vile“ palo na um čist je sarkazam: Koliko je stanarina? Od 1984. godine se ne plaća. Plaća se strahom i neizvjesnošću, sigurno!
A dokle! Neumno je tražiti odgovor.
Luka Šteković (Virovitički list, 10. veljače 1989.)