U VELIKIM RATAMA
Kornjača prelazi zebru u vrelini podneva. Otplata života. Plitki gaz i kratka dionica kao vremenske paradigme.
Vi ćete me definitivno dotući svojim iracionalnim planovima, svojim glupim otezanjem povjerenih poslova, neispunjenim zahtjevima, podgrijanim iluzijama, paranojama i željom da vam sve donesem na dlanu, kako biste kušali ono što niste skuhali. Ja ću otplaćivati životne kredite u velikim ratama, sve dok ne lipsam: kredit majčinstva, supružništva, umirovljenički kredit, društveni, povijesni, seoski, polugradski, kredit za priključak na vodovod, za novi krov, za klima uređaj da bih preživjela još jedno teško ljeto, za začepljene odvode, operaciju vena, za maturalne haljine i ispite na sumnjivim učilištima, gdje je znanje neizvjesno, a diploma zajamčena. Rate su, kako rekoh, ogromne: iz mjeseca u mjesec, razmišljam imam li što za prodaju, za založiti, za mijenjati na tržištu stare krame ili da naprosto proglasim dužničko ropstvo? Znate li uopće koliko je meni godina, znate li koliko olova teži svaki moj korak u novi dan? Paradoksalno, meni nedostaje željeza u krvi. U mojim okovima i negvama ima ga, međutim, previše za moju voljnost i dob.
Nosite se više. Ovo je došlo do ruba lončića i curi po netom oribanom
štednjaku. Katastrofa.
Vidite me kao vječitu tovarnu marvu, kao splav do željene obale, stari velociped, na kome ćete se voziti u paradnim prigodama, da vas dobro vide i spremno uslikaju, a mene ćete nasloniti na stari štagalj, pogurnuti u pljevnjak pun paučine, objesit ćete me na plot i šutnuti do druge prigode, kad bude kakav kirbaj, seoske norijade ili kad vam dođe u goste visoko sjedeći suludnjak, pred kojim se bojite otvarati usta i pokazati poderane gaće. Samo gledajte, stvari su takve, ja više neću govoriti. Bit ću stara i sijeda, pogrbljena u ramenima, zlovoljna. Psovat ću sebi u bradu, prelazeći zebru uz škripu kočnica, spominjat ću vam mater seljačku, jer vama se vazda žuri, vi jurite, vi ste neophodni, važni, neizbježni kao toplina što greje dan, veli ona fina srpska pjesma iz davnih vremena, i tralalala, dragi drugi, sugrađani, suseljani, zemljaci, drugo lice množine, vi ne stajete na zebri u malom gradu, kad neka umorna školnica u godinama vuče plastične vrećice, gurajući bicikl, da se barem na nešto u životu može osloniti. To ja vama govorim, dozvolite da se obratim, hvala, molim. Vi ste ljudi novoga doba, kiborzi, progresisti, nesmiljeni jahači Apokalipse u potjeri za svojim prvim milijunom. Čega? Pa, to ćete, mislim, uskoro otkriti. Srećom, ja neću biti tu da to doživim.
I kao da čujem vaš zapanjeni glas Što mi je, što je to sa mnom odjednom? Ništa, apsolutno ništa mi nije, samo sam progledala u neko mutno jutro, dok se vani spremala oluja, a vlaga u zraku dosegla maksimum na higrometru i moji su živci počeli titrati, a kosti škripati kao rasušen badanj. Odlučila sam mirovati, opstruirati, ne činiti ništa, a naročito ne ono što se od mene očekuje. Otkrivam blagodati solipsizma. Družiti se ne želim, tuđa me mišljenja ne zanimaju, za ljubav i zaljubljivanje sam prestara, a intelektualna razmjena postaje nemoguća, u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnoga života ljudima isprali mozak. Misliti suvislo, ciljano, sistematično, promišljati temu do
duboke melankolije koju iscrpno mišljenje neminovno donosi, to više naprosto nitko nije u stanju. Dakle Ja: u prvom licu, ja sebestvoritelj, sam svoj majstor, ja koja imam monolog, samogovor, tužnu činjenicu što otkriva nedostatak sugovornika. Mislim, dakle jesam. Govorim, dakle djelujem. Dakle, ipak. Dosljednost mi nije jača strana?
Božica Jelušić: Teška ljeta, Beletra 2023.