Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Književnost

Večeras promocija nove knjige Božice Jelušić - "Teška ljeta"

  vn           13.08.2023.
Večeras promocija nove knjige Božice Jelušić - "Teška ljeta"

U okviru progarma Viroleiber - festival kojeg za ovogodišnje Rokovo priprema Gradska knjižnica i čitaonica večeras u 18 sati (nedjelja, 13. kolovoza) bit će predstavljen roman Teška ljeta spisateljice Božice Jelušić. Knjigu je ove godine objavila izdavačka kuća Beletra.

Roman-esej u kojem upoznajemo spisateljicu koja traži emocionalno utočište i prisjeća se suvremenika i umjetnika koji su je inspirirali. Fluentan, živ i gust tekst traži pomnu usredotočenost, a vodi priču o djetinjstvu u provinciji te o zagrebačkim umjetničkim krugovima sedamdesetih i ranih osamdesetih godina u kojima je pjesnikinja stjecala spisateljsko samopouzdanje među uzorima i ljudima koji su je inspirirali. „Iza nas je postojao Woodstock, ispred nas zlatne sedamdesete kad se svijet mogao dohvatiti rukom, i svatko je ponešto znao ili slutio, grabeći svoju priliku,“ piše Božica Jelušić, vraćajući se u doba kad je raspravljala o poeziji sa svojim literarnim uzorom, a vikende provodila s mističnom V., čije „Brdo iza oblaka“ čeka objavljivanje.

„Teška ljeta“ teško je nazvati romanom, prije svega je riječ o hibridnoj formi temeljno esejističke vokacije kroz čija se vrtloženja prati rast, traganje i formiranje protagonistice – ustvrdila je Ines Franić u svom prikazu. Kako u recenziji zapaža Božica Brkan, poetesi je u Teškim ljetima ipak ključan pojam posljednje slobode. “Umornoj školnici u godinama koja vuče plastične vrećice i gura bicikl (da se barem na nešto u životu može osloniti), kojoj ne staju na zebri u njenom malome gradu, a ona je kao u radijskoj emisiji Arisa Angelira čovjek 20. stoljeća nespremna na promjene, neshvatljiva svijetu, pa i najbliskijima, koji neprestano očekuju da konačno odraste, ona koja je sve vidjela i sve doživjela, koju nije strah više ni od čega, želi svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način.”

Likovima koji se pojavljuju u romanu ne navode se puna imena, već su na kraju knjige dodane njihove biografije. Uz impresivan stil i dominantne protagoniste, roman „Teška ljeta“ svjedoči kako su mladi umjetnici birali suvremenike koji će ih nadahnuti – kako su se prepoznavali, što su nalazili jedni u drugima, kako su djelovali jedni na druge, brusili kriterije i odmjeravali svoje visoke ambicije i aspiracije? Koga u svojoj sredini respektira pjesnikinja koja prevodi SylvijuPlath i Virginiju Wolf, s kim razgovara i o čemu, tko je njezina inspiracija, emocionalna podrška i umjetnički orijentir?

Lada Žigo Španić primjećuje uzbudljivost maestralno napisane knjige i ističe tri kraja romana koja personifciraju tri kralja koji donose darove: “Na koncu ostaje nada, ona koju donose tri kralja još u djetinjstvima – jednu donosi Gašpar, kralj svjetla i čuvar blaga, drugu donosi Melkior, zaštitnik putnika, treću donosi Baltazar, zaštitnik fizičkog i mentalnog zdravlja.”

Roman „Teška ljeta“ objavljen je uz financijsku potporu Grada Zagreba.

Božica Brkan: U starosti se i o starosti knjige pišu valjda ili da se ne zaboravi ili da se nešto razotkrije ili da se kome ispriča ili da se kome osveti ili tek da se oprosti ili da se još koga čemu pouči ili… , a Jelušić, koja nikako ne voli priče o lijepoj i ispunjenoj starosti, svoje uputstvo za uporabu upakirala je u moćne uravnotežene odvagnute, mozaički ulančane epizode, esejističke zapise iz vlastite prošlosti, fragmentarna sjećanja u ich-formi u koja se i možeš i ne moraš pouzda(va)ti, koja mogu biti i fakcija i fikcija.

Lada Žigo Španić: Ludost života ona nastoji disciplinirati mudrošću, a kaos stilizirati raskošnim i lucidnim rečenicama, s emotivnom elegancijom i misaonom oštrinom. I dok opisuje život, tu neuravnoteženu silu, od podravskog mola do današnje „civilizacije sreće“, Jelušić ne staje, kao da je cijeli roman-esej pisan u jednom dahu, sinergijom suptilnosti i vulkanskih emocija i misli.

Nives Franić: A uranjanjem u analiziranja, emocionalna jaružanja, ponorna svrdlanja približila se pripovijedanju Annie Ernaux, prije svega temeljnim nastojanjem da pisanjem dosegne sam ekstrakt života, obnavljajući vitalizam, „zadnju slobodu”, smionost, a onda i traganjem koje reflektira kako su sebstvo i društvo uvijek isprepleteni jer osobno iskustvo prožima i društveni i politički smisao.

 

Odlomak

 

 

U VELIKIM RATAMA

Kornjača prelazi zebru u vrelini podneva. Otplata života. Plitki gaz i kratka dionica kao vremenske paradigme.

Vi ćete me definitivno dotući svojim iracionalnim planovima, svojim glupim otezanjem povjerenih poslova, neispunjenim zahtjevima, podgrijanim iluzijama, paranojama i željom da vam sve donesem na dlanu, kako biste kušali ono što niste skuhali. Ja ću otplaćivati životne kredite u velikim ratama, sve dok ne lipsam: kredit majčinstva, supružništva, umirovljenički kredit, društveni, povijesni, seoski, polugradski, kredit za priključak na vodovod, za novi krov, za klima uređaj da bih preživjela još jedno teško ljeto, za začepljene odvode, operaciju vena, za maturalne haljine i ispite na sumnjivim učilištima, gdje je znanje neizvjesno, a diploma zajamčena. Rate su, kako rekoh, ogromne: iz mjeseca u mjesec, razmišljam imam li što za prodaju, za založiti, za mijenjati na tržištu stare krame ili da naprosto proglasim dužničko ropstvo? Znate li uopće koliko je meni godina, znate li koliko olova teži svaki moj korak u novi dan? Paradoksalno, meni nedostaje željeza u krvi. U mojim okovima i negvama ima ga, međutim, previše za moju voljnost i dob.

Nosite se više. Ovo je došlo do ruba lončića i curi po netom oribanom

štednjaku. Katastrofa.

Vidite me kao vječitu tovarnu marvu, kao splav do željene obale, stari velociped, na kome ćete se voziti u paradnim prigodama, da vas dobro vide i spremno uslikaju, a mene ćete nasloniti na stari štagalj, pogurnuti u pljevnjak pun paučine, objesit ćete me na plot i šutnuti do druge prigode, kad bude kakav kirbaj, seoske norijade ili kad vam dođe u goste visoko sjedeći suludnjak, pred kojim se bojite otvarati usta i pokazati poderane gaće. Samo gledajte, stvari su takve, ja više neću govoriti. Bit ću stara i sijeda, pogrbljena u ramenima, zlovoljna. Psovat ću sebi u bradu, prelazeći zebru uz škripu kočnica, spominjat ću vam mater seljačku, jer vama se vazda žuri, vi jurite, vi ste neophodni, važni, neizbježni kao toplina što greje dan, veli ona fina srpska pjesma iz davnih vremena, i tralalala, dragi drugi, sugrađani, suseljani, zemljaci, drugo lice množine, vi ne stajete na zebri u malom gradu, kad neka umorna školnica u godinama vuče plastične vrećice, gurajući bicikl, da se barem na nešto u životu može osloniti. To ja vama govorim, dozvolite da se obratim, hvala, molim. Vi ste ljudi novoga doba, kiborzi, progresisti, nesmiljeni jahači Apokalipse u potjeri za svojim prvim milijunom. Čega? Pa, to ćete, mislim, uskoro otkriti. Srećom, ja neću biti tu da to doživim.

I kao da čujem vaš zapanjeni glas Što mi je, što je to sa mnom odjednom? Ništa, apsolutno ništa mi nije, samo sam progledala u neko mutno jutro, dok se vani spremala oluja, a vlaga u zraku dosegla maksimum na higrometru i moji su živci počeli titrati, a kosti škripati kao rasušen badanj. Odlučila sam mirovati, opstruirati, ne činiti ništa, a naročito ne ono što se od mene očekuje. Otkrivam blagodati solipsizma. Družiti se ne želim, tuđa me mišljenja ne zanimaju, za ljubav i zaljubljivanje sam prestara, a intelektualna razmjena postaje nemoguća, u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnoga života ljudima isprali mozak. Misliti suvislo, ciljano, sistematično, promišljati temu do

duboke melankolije koju iscrpno mišljenje neminovno donosi, to više naprosto nitko nije u stanju. Dakle Ja: u prvom licu, ja sebestvoritelj, sam svoj majstor, ja koja imam monolog, samogovor, tužnu činjenicu što otkriva nedostatak sugovornika. Mislim, dakle jesam. Govorim, dakle djelujem. Dakle, ipak. Dosljednost mi nije jača strana?

Božica Jelušić: Teška ljeta, Beletra 2023.

Komentari




Još iz kategorije Književnost



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.