Početno bih rekao ovo: Utopija je vizija budućnosti u jednom drugačijem društvu, odnosno jednom drugačijem uređenju društvenih odnosa, ali rekao bih i da je utopija diskreditirana (moja interpretacija). Pri samome spomenu te riječi disciplinirani korisnici vladajuće ideologije moraju pomisliti na smrtnu kaznu ili najmanje, nešto loše.
Utopija je, dakle, diskreditirana, a čak je i utopijski duh iščezao. U tom stanju, ono što se nekoć nazivalo utopijom danas se uglavnom smatraju izlizane tlapnje dokonih i dobro uhranjenih političara, "malih Bogova" (op.a. svako vrijeme ima svoju svoju boju). U najboljem slučaju, utopija je teorijski neutemeljeno i bezopasno, a praktički neobavezno i neučinkovito maštanje o drugačijem i boljem svijetu. No, sve i ako se složimo s time, ostaje pitanje: Smijemo li još uvijek maštati? I ako ipak smijemo, može li se iz toga izvući dalekosežanzaključak, da utopijsko maštanje može biti od koristi društvenom životu, te još dalekosežniji zaključak: da je utopijsko maštanje nužno društvenom životu?
Izraz "utopija" (engleski: utopia) dugujemo, kao što je poznato, Sir Thomasu Moreu i njegovoj istoimenoj knjizi, u kojoj on sugerira dvostruko čitanje i razumijevanje te (grčke) riječi: kao prvo, "eu-topia" (dobro mjesto) i, kao drugo, "ou-topia" ( nepostojeće mjesto).
Utopijsko mišljenje jest mišljenje koje je budućnosno, nosi ga budućnost. Ali, utopijsko mišljenje prvenstveno znači smisao koji pridajemo svojim današnjim akcijama! U tome vidim pravu funkciju utopije, bez obzira na različite izraze koje će ona postići u onome što nazivamo "društvenim životom".
Ukoliko je danas utopija izjednačena s maštanjem, odgovorit ću sad na uvodno postavljeno pitanje: Smijemo li još uvijek maštati? - Odgovor glasi: ne samo da smijemo maštati, nego i MORAMO maštati, možda i više nego ikad prije, jer je otpor vladajućem društvenom obrascu danas manji nego ikad prije. Maštati smijemo i maštati moramo, naravno, ukoliko pod maštanjem ne mislimo na nešto što je privatna i slobodno-lebdeća stvar jednoga čovjeka. Ernst Bloch je s pravom ukazao na opasnost takvog sužavanja utopije, kao ostvarivanje pukih osobnih sanjarenja, kad je rekao da je takav jedan utopijski svijet također mjesto najniže vrste apstraktnog utopiziranja, koje je riječ utopija u ovom slučaju opravdano iznijelo na loš glas: prazno slikanje praznih mogućnosti i skoro uvijek u egoističkoj vezi, sa njima, s njihovom koristi - ne misleći na druge" (op.a. podsjeća li vas na neku konkretnu situaciju???). No, to nije ona utopija koju sam ovdje želio razmatrati. Utopija, a osobito nova utopija je projekcija zajedničke budućnosti, koja je tu zbog budućnosti, ali čak i prije toga: ona je tu da osvjetljava sadašnji prostor i vrijeme. Zadaće i odgovornosti novina i novinara - koji se uvijek moraju probijati do temelja postojanja - u tom su smislu najveći i najteži. Drugi mogu, ali novinar mora izlaziti, iskakati iz zbilje, iz društveno zadanog mu okvira , skrupulozne analize, te razmišljati u hodu, u hodu ka budućnosti - da bi te budućnosti uopće bilo.
Jer misliti znači misliti utopijski, misliti utopijski znači misliti iz zbilje, ali ciljati iza i iznad nje. Misliti, dakle, znači: misliti s otporom, ne mireći se s postojećim "malim hereticima", "malim Bogovima" , moglo bi se reći. Pretpostavimo li da mišljenju slijedi i djelovanje, odnosno, da jedno implicira drugo, shvatit ćemo da misliti znači misliti usprkos i to će nam predstavljati dovoljno upozorenje i stalni podsjetnik.
Kakve veze ovo saznanje ima sa našim životima? Kako da ga primjenimo ovdje, sada? Dobro razmislite živite li u utopiji "malih Bogova" ili u novoj utopiji jer ona je neizbježna koliko god nestvarna bila, nepostojeća... I dobiti ćete odgovor koji i ja imam. Kada shvatite da ste razočarani odgovorom, USPROTSTAVITE SE "MALIM BOGOVIMA" i njihovom viđenju praznog slikanja praznih mogućnosti.
P.S. - Možda, vjerojatno, sam malo zakomplicirao ali obećao sam Vam svoje misli a danas se osjećam komplicirano... ;)
