Ove godine katolici i pravoslavci slave svoj Uskrs i Vaskrs u istu nedjelju. Prigoda je to svakako da se prisjetimo kako je to bilo na početku kad su svi živjeli skupa u bratstvu i jedinstvu, zbratimljeni u jednoj vjeri…sve do onog vremena dok ih neki crni vrag ne rastavi i zavadi.
Bilo je to jednom davno; u zemlji zvanoj Palestina rodio se čovjek po imenu
Isus. Tih dana veliko-rimska politika zadavala je mnogo brige njegovom narodu
koji se po svaku cijenu htio silom osloboditi od te imperijalističke pošasti.
Duga je to priča i postoje razne povijesne verzije, ali sve se uglavnom svodilo
na to da su ih Rimljani tlačili, i to nemilice…Kroz sve te godine provedene
u suživotu s njima oni bi radili ko crnci a sve pare su uvijek išle u Rim… a
kad bi se narod pobunio, obično s proljeća, odmah bi došle rimske legije i ugušile
nemire.
Ali nemoš ti narod tlačit desetljećima i stoljećima, jer svatko ima prag tolerancije,
i zato jednog dana oni rekoše: “dosta smo mi bili vaši sluge i podnosili nepravdu…više
nema popuštanja, od sada ćemo oko za oko, zub za zub”…i htjedoše krenuti svi
u boj u boj za narod svoj.
E, i sad – da skratim priču – u tom i takvom povijesnom trenutku dolazi Isus. U početku je sve izgledalo da je on njihov čovjek, jer im je stalno govorio o slobodi, ali kako je vrijeme prolazilo sve više je izlazilo na vidjelo to da je njegov domoljubni duh potpuno drugačije prirode. Umjesto revolucionarnih ideja otpora – u stilu “nećete u Jeruzalem dok smo živi mi” – propovijedao je samo ljubav i govorio im da “tko tebe kamenom ti njega kruhom”. Umjesto u boj u boj za narod svoj, pozivao ih je da slijede njegov put ljubavi i praštanja, obećavši im zauzvrat kraljevstvo nebesko. “Ako ustrajete u mojoj nauci, upoznati čete istinu a istina će vas osloboditi” - tako im je govorio.
U početku su ga slušali, ali kad su vidjeli da je nacionalno potpuno neosviješten ovakve propovijedi počele su ih iritirat, a sve im je prekipjelo u trenutku kad im je rekao da nisu kadri slušati njegovu riječ jer imaju đavla za oca. Od tih riječi počela im se dizati kosa na glavi, zamutiše im se pamet i počeše ga vrijeđati. Govoriše mu da je opsjednut zlim duhom kad tako govori, i još mu rekoše da im je odmah bio sumnjiv kad su vidjeli da se druži sa onim poganim Samarijancima, a onda svi digoše kamenje da ga bace na njega, ali on im uteče.
No, sve bi se možda i nekako sretno završilo da se u cijelu priču nisu upleli svećenici i farizeji, koji su u ono vrijeme svu božju vlast pripisali sebi, a uz to bijahu i vrlo iskvareni.
Njih je Isus nazivao licemjerima i lašcima jer se nisu držali zakona u duhu
već samo na riječima. I oni su ga isto u početku tolerirali, ali kad im je postalo
jasno da bi ih mogao razvlastiti i razbaštiniti, smjestiše mu tipičnu Rankovićevsku
urotu. Uhvatiše ga iz čista mira dok je u Getsemanijskom vrtu poučavao svoje
učenike o tome da jednoga dana ne smiju biti isti kao oni, i u ime naroda predaju
ga Ponciju Pilatu da mu sudi kao zločincu.
Poslije ispitivanja Pilat izađe pred narod pa im reče: “Ja ne nalazim na njemu
nikakve krivnje”, te im predloži ako žele da će ga osloboditi. Ali masa povikaše
da nek’ bolje umjesto njega oslobodi Barabu koji se borio za njihovu stvar.
Kako bi udovoljio svjetini Pilat tako i postupi…Barabu oslobodi a Isusa dade
razapeti…jer sve to bijaše po zakonu.
Nakon raspeća Isus trećeg dana uskrsne. Tek tada narod dođe k pameti i mnogi
od njih se preobratiše, te zajedno s apostolima počnu slaviti Boga u duhu Kristova
nauka i širiti svijetom njegovu vjeru, jer shvatiše konačno da je ljubav jača
od mača.
I sve bi vjerojatno potrajalo tako do današnjih dana, ali apostole s vremenom
počne opsjedati zao duh…podijeliše Kristovu crkvu i zarate između sebe…vjeru
u božansku ljubav polako zamijeniše opet vjera u mač, jer za razliku od Isusa
koji se usprotivio maču, oni ga blagosloviše…Poslije toga slavimo Uskrs i Vaskrs.
Velečasni su mi rekli da je to samo razlika u kalendaru…Nego kako…pa u svemu
drugome smo isti.