Prije godinu dana na centralnoj polici đurđevačke gradske knjižnice, ugledao sam nadasve dosta knjiga novijega datuma, no jedna mi je posebno zapela za oko. Točnije, nije mi toliko knjiga zapela za oko koliko njezin naslov - „Ulicama kružim ne bih li se sreo". Njezin je autor Vojo Šiljak, hrvatski novinar i medijski voditelj. Nisam ju odmah uzeo u ruke niti pročitao. To sam učinio tek prije nekoliko dana. Slučajno sam se sjetio te scene, prvoga susreta sa Šiljkovom knjigom. Iako knjiga ima sasvim drugačiji sadržaj nego što će imati ova kolumna, potakla me da se prisjetim još jednoga rada iz ne tako davne prošlosti.
(Historia jedanaesta)
Joj, kada se sjetim... Peti razred osnovne škole. Hrvatski jezik, najgori predmet! Nisam baš volio nastavnicu. Bila je staromodna pa i stara. Koja godina joj je trebala do pune mirovine. Kako sam bio sve stariji sve više sam zavolio taj nesretni hrvatski. Tako sam uz pomoć te iste nastavnice napravio i svoju prvu knjigu. Mislim, nije to baš bila „knjiga" u pravom smislu te riječi. Nastavnica je pronašla jedan zanimljivi natječaj Centra za neohumanističke studije iz Karlovca imenom „Moja prva knjiga". Centar je tražio slikovnicu s bilo kakvom temom. Negdje u to vrijeme smo čitali Vjenceslava Novaka i njegove socijalne pripovijetke. I baš me takva tema zainteresirala. Želio sam naći nekoga u svom kraju da je pisao barem mrvicu slično kao Novak. I pronašao sam ga - Fra Ma Fu. Nedavno je prof. Zelenbrz objavio njegove žurnalističke putopise. Ne želim više duljiti. Tako sam tu slikovnicu poslao u Karlovac. Za nekoliko mjeseci stigla mi je posebna pohvalnica centra s potpisima Sanje Pilić i Tita Bilopavlovića. Upravo, stvarajući tu slikovnicu i pišući tekst za nju, nalazio sam čudne nazive starih virovitičkih ulica. Čoljug, Mala Lička, Velika Lička, Ljubljanska, Marinova... Iznenadio sam se. Jedino čega sam bio svjestan bila je činjenica da su se nazivi ulica mijenjali s društvenim uređenjima i promjenama vlasti. I to sam znao. Ali nisam znao komu su smetali ti, kako je pisalo, „stari nazivi ulica". Da nije bilo takvih povijesnih vihora ni Njegoš ne bi se upitao: „Bez budala pogleda tupoga bil' umovi mogli blistat svijetli?"
Utisak iz povijesti, tj. stari nazivi, danas još uvijek ne blijede. Svi kažemo, kada idemo prema gradskom groblju iz Preradovićeve, moramo prijeći Marinov most. Popularnu Ljubljansku ulicu (ili Ljubljanu) rijetko tko zove ulica Pavla Radića, kako se danas zove. Izlazimo li iz centra grada današnjoj Strossmeyerovom prolazimo Čimenom, cestom koja je nastala još za potrebe Rimskoga Carstva. A na raskrižju Čoluka i Bečke (ili Bakačeve) koga god od starijih Virovitičana pitamo, reći će nam da je tamo živio već spomenuti virovitički novinar Franjo Martin Fuis.
Prilozi: fotografije starih virovitičkih ulica (izvor: www.virovtica.com)
