Jesen polako odlazi, ali bila je varljiva zar ne? Nije tu bilo nekakve konstante, pa su na prognozama pričali jedno a bilo je drugo itd. Tako je to s vremenom. Manje-više, svi smo opet tu, u VTC, na faksu, u zatvoru, u svemiru, na dnu Drave ili gdje već, stvari se nisu bitno mijenjale, sve dok nisam bolje otvorio svoje prekrasne zelene oči. Pa usudio bih se primijetiti da se naš mali grad počeo izgrađivati i ušminkavati. I treba, već je bilo i vrijeme. Što više to bolje, ono mjesto koje smo zvali «centar» sad donekle i liči na isti. Ma sve je nekako bolje, dosta mi je više jednoličnih socijalističkih zgradurina i kuća, budimo kreativni neka upadamo u oči.
Što je sa nama? Pa ovisi, kako kome? Ali mislim da je većina negdje između početka i kraja. Ma da se oni možda i ne slažu sa mnom. Izgubljeni u poslu, koji završava sa spavanjem do sljedećeg dizanja na isti, u vlastitim ambicijama i problemima, našim stvarčicama koje nas čine onim što jesmo. Ljude to ponekad umara, ponekad im je samo to potrebno. Ne osjećate li taj «početni umor»?
Samo pogledajte kroz prozor, uglavnom će te vidjeti kako je skoro sve lišće otpalo, ali još ga ima, jako je hladno ali još nije stigla zima, nema baš previše sunca ali ga ponekad ima, oblačno je ali ne curi kao iz kabla, možda propadiva, puše vjetar, kao da se sprema nekakvo nevrijeme, ali nema ni traga takvom, zakon..ali umara. Sve je nekako između početka i kraja, usudio bih se primijetiti kako sam to lijepo i krasno usporedio s vremenom. Ludi rade, no umorni su, pogotovo studenti ili svi oni koji idu u škole ili tamo predaju itd. Nema još nekih žestokih ispita, a moraš učiti, odeš doma s predavanja i spavaš. Početak tjedna vrijedi za ostale, joj, taj odurni ponedjeljak kojeg želite pretvoriti u post-nedjelju, ti prvi sati na poslu, frustracije, vraćanje posuđenih stvari. Traženje tipa-gdje mi je što? Kava. Crna. Produžena, na brzinu, duboko udahnite, stisni zube. Proživiš ponedjeljak, čekaš dalje, čekaš subotu ili šta ja znam. Pa opet. Tako se orijentiramo u životu. Cijelo vrijeme nešto čekamo.
Čekate da nakon ručka operete suđe i odete leći, da dođu blagdani, da isti prođu, jer ste umorni i jako, jako vam je dosadno. Čekate da upišete drugu godinu, da upišete pad, da se ispišete, čekate 3 sata na referadi da prijavite ispit, čekate da izdržite tu psiho-fizičku torturu u trgovačkim centrima, da dobijete posao ili otkaz, da već jednom dotaknete tlo kada se bacite sa petnaestog kata, da se uhvati koja riba, da se ta predivna žena skine, da vam se digne, čekate plaće i mirovine, isplate i nadoplate, čekate mengu ili čekate dijete, čekate godinama parnice i presude, čekate ozdravljenje, inspiraciju, nadahnuće, čekate u redovima svih tipova od onoga koji vodi na električnu stolicu do onoga u pekari, čekate i čekate i čekate i čekate dok ne umrete. A i to treba dočekati. No to jest život. A živi se da i ne primjećujemo koliko zapravo čekamo. Zato jer se sve mijenja. Živite za lude provode u gradu, seks i dva piva, maminu sarmu, za topli kruh i najsvestranije finjake, da ostavite trag, da proživite sreću, ali obično proživite i jad. Francuzi čekaju da auti prestanu gorjeti pariškim ulicama, da se sve , smiri, drugi čekaju da se zaprže ti prokleti krumpiri. Svi se promoviraju, kolaju emocije, živite da volite i mrzite, zbog tisuću i dva razloga. Ali cijelo vrijeme, samo čekate, sve do kraja, ili početka, kako god hoćete. Ali, da vas razveselim, dočekali ste kraj ove kolumne.
