U srijedu promocija zbirke poezije „Mijene ljubavi“ Anke Dorić. Razgovarali smo s autoricom.

U Gradskoj knjižnici i čitaonici u srijedu će (21. prosinca, 19 sati) biti predstavljena zbirka poezije Mijene ljubavi Anke Dorić. O zbirci će govoriti Biserka Goleš Glasnović i Marijana Rukavina Jerkić, a u glazbenom dijelu programa nastupaju Renata Novoselec na violini i Ozren K. Glaser. Tim povodom s Ankom smo razgovarali o pjesničkom prvijencu, ljubavi prema poeziji, prvim stihovima i uzorima.

*Poeziju si počela pisati još u srednjoj školi, a tek sada, početkom 2022. godine, stigao je Tvoj pjesnički prvijenac „Mijene ljubavi“? Znači li to da si u tom međurazdoblju pisala samo za sebe ili uopće nisi stvarala?
- Poeziju sam pisala još u osnovnoj školi, a u prvom, i drugom razredu srednje škole krenula sam na literarnu, recitatorsku, kasnije i na dramsku grupu. Bilježnice s tim ranim radovima još uvijek negdje spavaju Trnoružičinim snom na tavanu moje roditeljske kuće i u kutijama s knjigama s faksa u jednoj zagrebačkoj garaži. Čekaju mog sina da ih otkrije, zajedno sa hrpom slikovnica koje sam još kao srednjoškolka i studentica medicine kupovala za svoju buduću djecu :))

Upravo je jednu od tih bilježnica s pjesmama i otkrio moj nećak sasvim slučajno i tim me 'pokrenuo' na ponovno pisanje poezije nakon više od 30-ak godina života. U međuvremenu sam pisala stručne članke iz medicine, reklamne poruke (za vrijeme kad sam radila na Radio Virovitici i Radio Gorici, te priče iz života za razne, uglavnom ''ženske'' i zdravstvene časopise i portale. Potom sam s Julijanom Matanović napisala višestruko nagrađen roman 'One misle da smo male', a onda me oko 2014./2015. pogodila opet ta Muza Poezije i pjesme su se samo slijevale u novu, ovaj put elektronsku ''bilježnicu'' moga iphona.  

U početku sam ih pisala za sebe, tu i tamo pročitala bih poneku nekom od prijatelja i pokoju objavila na svom FB profilu. Ljudi su ih zamjećivali i zavoljeli. Kako je vrijeme prolazilo njih je bivalo sve više, kao i mišljenja kako bih sve napisano mogla sabrati u jednu lijepu zbirku. U međuvremenu nas je zadesila pandemija i potres i taj izlazak zbirke malo se oduljio iz razumljivih razloga, no nisam stala stvarati nove pjesme. Krajem 2021. shvatila sam da umjesto prvotnih 50 imam barem 150-ak pjesma i zaključila sa svojom urednicom, pjesnikinjom i književnicom Marijanom Rukavina Jerkić, kako bismo umjesto jedne, mogli poraditi na dvije zbirke, od kojih smo se dogovorile kako će prva biti ljubavne tematike, a druge (refleksivne, pejzažne, socijalne, šaljive lirske, duhovno-terapeutske i druge pjesme u prozi koje sam napisala do sada ) ostavit ćemo za nove zbirke, sljedećoj smo već odredile i radni naslov: ''Biseri i perle.'' 

*Kako je prošao zabavno-edukativni romana za tinejdžersku populaciju ''One misle da smo male'', objavljen 2010. godine? Jesi li razmišljala pisati i dalje za mlade ili djecu, oni su vrlo zahvalna publika?
- Roman "One misle da smo male" rodio se u mojoj glavi jednog zimskog popodneva na poslu, kada sam radila u savjetovalištu za krvlju i spolno prenosive bolesti. Bilo je to doba ekspanzije osviještenosti spoznaje, među osobito ženskim dijelom populacije da dugogodišnje neprepoznate i neliječene infekcije HPV virusima mogu uzrokovati ginekološke i druge karcinome. Shvatila sam da bi jedan pitki roman za mlade koji govori u toj tematici bio dobrodošao u edukaciji kako prevenirati te bolesti i zaključila kako bi bilo dobro napisati jedan kombinirani zabavno stručni roman o toj tematici. Znala sam da mi je za zabavnu stranu priče potrebno književno domaće ime, omiljeno među čitalačkom publikom i sjetila sam se Julijane Matanović.

Prvi put kad sam joj izložila tu ideju, bila je malo suzdržana i gotovo bih rekla u strahu od povjerenog joj zadatka. Nije do tada pisala za djecu, a i njena kći je bila još djevojčica. Nije tada bila motivirana. No za godinu - dvije, to se promijenilo i savladala je vlastitu bojazan od pisanja o bolestima. Na skijanju, u austrijskom Lachtalu, dok su naša djeca učila svoje prve skijaške korake, razradile smo u tančine naše likove iz romana i pritom se odlično zabavile i družile. Tada nismo bile svjesne da smo napisale uspješnicu - roman koji je doživio šest izdanja i četiri nagrade, od kojih dvije domaće najveće književne nagrade za dječju književnost i dvije međunarodne. Knjižnica za slijepe napravila ga je i u audio izdanju, prevedena je na engleski i na nizozemski jezik. Razmišljale smo o nastavku jer ga je publika već godinu dvije nakon izlaska prvog romana tražila. No taj se nastavak na žalost još nije dogodio. Julijana mi je rekla da sam ''zrela'' sama napisati nastavak. Nešto sam slično započela, no još uvijek čekam nju, da mi se pridruži jer mislim da smo odličan tandem (dvojac). 

Mladi i djeca uistinu su zahvalna publika. Imam jedan gotovo napisan roman za mlade, ali ono što nemam je dovoljno vremena da se pored svog svakodnevnog posla posvetim književnosti onako kako mislim da ona to zaslužuje. Vjerujem da će i to vrijeme doći za kojih 5 do 10 godina, pred mirovinu. Napisala sam i dvije slikovnice, ali ih čuvam u ''papirima''. Ne žuri mi se. 

<<< Deset pjesama Anke Dorić
<<< Dijakrona poezija pasionirane rokerice
<<< Kolumne Anke Dorić: Najljepše je doma

*Kako je došlo do realizacije ove zbirke i suradnje s nakladničkom kućom 'Stajer-graf?
- Glavna urednica u izdavačkoj kući Stajer-graf iz Zagreba, Marijana Jerkić Rukavina, koja je i sama iznimna i vrsna   pjesnikinja, ove je godine dobitnica i zagrebačke književne nagrade Zvonimir Milčec, slučajno je moja susjeda u Španskom gdje živim. S njom me upoznala dugogodišnja naša zajednička prijateljica koja je bila jedna od onih što su me bodrile na pisanje poezije i izdavanje zbirke. Stajer-graf je jedan od rijetkih izdavača koji sustavno prati poeziju i prozu hrvatskih autora, postoji od 1998. godine, a do sada su objavili više od 200 tinjak naslova suvremene hrvatske proze i poezije, više prijevoda suvremene svjetske poezije, te knjige mlađih autora i autorica, zaboravljenih umjetnika iz manjih sredina kao i brojna izdanja kritika. Marijani se jako svidio moj stil pisanja poezije i često mi zna u polušali reći kako joj se sviđa kako ja   pišem dijagnostičke i   terapeutske poruke u stihu.

Zbirka je trebala izaći prije pandemije, no taj je izlazak odgodila smrt Seada Begovića, koji je umro par dana nakon što je napisao recenziju za moju zbirku što nas je sve pogodilo i potreslo. Potom se dogodila korona, pa zagrebački potres, moj odlazak na novo radno mjesto u Varaždin i sve se odužilo. U međuvremenu pisala sam nove pjesme, a iz gotovih smo sabrali samo ljubavne i dodali još nekoliko novijih s intimnom tematikom i Mijene ljubavi izašle su na svjetlo dana. Prvo izdanje štampano je u 250 primjeraka i gotovo je planulo. ostalo mi je dvadesetak knjiga za promociju u rodnom gradu tako da planiramo na proljeće krenuti do Splita, Rijeke. Pule, Zadra i Dubrovnika s drugim izdanjem ''Mijena ljubavi''. 

*Tko je sve utjecao na ljubav prema poeziji, književnosti i pisanoj riječi, na tvoj pjesnički izričaj?
- Brojni su književnici, domaći i strani koje sam čitala utjecali na moj stil kako danas pišem. S druge strane i brojni profesori, više profesorice. Od pjesnika ću spomenuti: Matoša, Goloba, Milkovića, Prešerna, Preradovića, Ujevića, Cesarića, Cankara, Tadijanovića, Vesnu Parun, Desanku Maksimović, Jovana Dučića, Aleksu Šantića, Maka Dizdara, Acu Šopova, od stranih Walt Whitmana, Williama Wordswortha, Edgar Allan Poa, Emily Dickinson, Rilkea, Margaret Atwood, Kiplinga...

A što se tiče mojih profesora i profesorica hrvatskog jezika i književnosti, brojna su imena na mene ostavila traga i utjecaj na način da sam zavoljela književnost i poeziju, od Slave Srnak, razrednice u prvom osnovne Nede Štimac, Ivane Balajić, do moje drage razrednice Elze Jurinjak, koja mi je tek na 30 godišnjici mature ''oprostila'' što sam umjesto na Književnost otišla na Medicinu. Svakako moram reći kako su našoj Elzi uz sam bok i draga moja profesorica književnosti i hrvatskog jezika Ivana Bešir i Draga Vranješ Vargović, koje su također svojim učenjima zaslužne za ovo tko sam danas.

Bio je tu i jedan divan čovjek i profesor koji mi nije osobno nikada predavao u školi, ali je dolazio nedjeljama, šećući kroz grad, k mom ocu na čašicu razgovora i nedjeljnu kavu i tada bi čitao i ispravljao moje pjesmice. Bio je to gimnazijski profesor književnosti i francuskog i njemačkog jezika Martin Balić. Ja sam tada bila osam, devet, deset godina, a on bi došetao, uzeo moju bilježnicu, pročitao pjesmu, izrekao blagim glasom kritiku ili pohvalu, rekao što valja a što mu se ne sviđa i zadao mi temu za sljedeći tjedan.

Obično bi nama djeci uvijek donio čokoladicu u džepu. To je bila nagrada za pjesmu. Takvih ljudi kao on fali mi u životu i životima naše djece. Eto. To su ukratko ljudi kojima mogu zahvaliti za obrazovanje u materinjem jeziku, pismu i književnosti. Hvala im beskrajno. Puno su me naučili. Po uzoru na njihova učenja neka od stečenih znanja prenosim svome sinu. I jednog lijepog dana jedva čekam unuke ...

***

Anka Dorić, uspješna liječnica i književnica rođena je Virovitičanka, a od 1982. godine živi u Zagrebu. Zaposlena je na Odjelu za transfuzijsku medicinu u OB Varaždin. Objavila je brojne stručno-popularne tekstove kao i radove u zdravstvenim i stručnim časopisima. Radila je kao radijska i televizijska voditeljica te urednica nekoliko emisija o medicini i ekologiji. Zajedno s Julijanom Matanović koautorica je romana za tinejdžere “One misle da smo male”. Uz ljubavnu, reflektivnu i pejzažnu poeziju, piše pripovijetke za djecu i odrasle. Prvom zbirkom pjesama Mijene ljubavi, Anka Dorić pridružila se listi mnogih liječnika-književnika u svjetskoj i hrvatskoj književnosti.
Renata Novoselec, studij violine završila je na European Academy of Music and Arts na Malti u klasi prof. Jamesa Grecha, osnivačica je projekta Violinmusic4all, izumiteljica je prve metode u svijetu za sviranje violine za gluhe i nagluhe osobe.
Ozren K. Glaser, nagluhi skladatelj koji je skladao glavnu temu za Oscarom nagrađen film Žena kojoj sam čitao (The Reader) 2008. godine. Sklada glazbu za film, kazalište, popularnu glazbu i sve ostale medije. Surađuje s brojnim umjetnicima širom svijeta, uključujući i dobitnike Oscara i Grammyja. Certificirani je inženjer zvuka, aktivan u filmu i pisanju, za što je primio nekoliko nagrada.