Ojužilo. Snijeg kopni polagano, ali ga još ima za jedan poseban bijeli ugođaj. Silvestrovo. Od ranog jutra grad se budi za najluđu noć. Ukrašena, još mnogo prije Božića, tisućama raznobojnih sijalica , od stare gradske jezgre kod crkve Svetog Roka, preko nekadašnjeg korza i sve do suvremenog poslovnog trgovačkog središta oko robne kuće i hotela, Virovitica blista. U sredini parka osvijetljen dvorac grofa Pejačevića, malo dalje okićena božićna- novogodišnja drvca i u sanjkama s jelenima, uskrsnuo Djed Božićnjak.
Dućani, trgovine, mesnice, voćarne i mirisnog kruha pune pekarnice otvorene, a s njima i gostionice, birtije, kafići. U posljednju kupnju po ovo ili ono, jer nedajbože da bi oko ponoći nešto usfalilo. Tako se kupuje i ono nepotrebno, a novaca nema. Muški onda u najbliži lokal na jednu, dvije ili, koju više čašicu. Treba novogodišnje raspoloženje stvarati od prijepodneva. Kućanice tako ne misle nego brzo doma jer su ostale pune ruke posla. A mladi? Pokušat će se u posljednji tren ukrcati na neki veseli tulum, možda disco-club…
Od približno tisuću mjesta gotova sva su rasprodana. Traži se karta više. Sada nisu ni cijene bitne. Drugi tako ne misle – najljepše je ipak doma u obiteljskoj atmosferi ili kod prijatelja u nekoj klijeti na Bilogori.
Od podneva zatišje, a onda kroz noć parada – svečana odijela, haljine, frizure, parfemi što ostavljaju miris metrima iza dama i oni što dopiru samo koliko i nosovi njihovih vlasnica. Joj kad se svi ti mirisi pomiješaju s janjećim, prasećim i inim pečenjima, a tek znojem tijela od plesa do jutra. Ma, nije važno, jednom je luda noć.
Na doček neki dolaze i prije satnice, valjda već gladni i žedni, a neki u posljednji trenutak zbog iskrslih problema, obveza ili jednostavno zato što će na taj način biti bolje zapaženi. Ali, svi su veseli i raspoloženi. Svih dobi. Samo još bebe fale. Prave kod kuće veselje bakama i djedovima. Prve večere su gotove. Kolači, slastice. More pića. Ode ruska salata na hlače, liker na haljinu. Tko mari, svirajte nam tamburaši! Ove naše domaće, slavonske, podravske… Šampanj samo što se ne otvara…
No u gradu i mnogo izbjeglica, prognanika, Vukovaraca. Skromnije oni slave. Slave, ali o čemu li razmišljaju. I nije teško pogoditi što će si zaželjeti u novoj 1994. godini. Žele im to svi.
Lutaju ulicama već zasićeni praskanjem petardi, i oni što su svoje novo ljeto dočekali još poslije podne. Ma, samo su popili koju više. A i oni usamljeni, izgubljeni, nesretno zaljubljeni. Još ne znaju kamo će, a ponoć samo što nije. Oni pak što kod svojih kuća gledaju program HRT-a (krasna rasa pasa samo da je još s pedigreom!), drugi se muče s lokalnom radio postajom pa traže onu drugu u susjedstvu – Radio Đurđevac.
I stiže. Nova 1994. Čestitanja. Al' se ljube. Pjenušac navire sa svakom sekundom ove ljepše, sretnije, mirnije i bolje godine. Bar nam tako svaka izgleda u početku. Valcer, bogami i pucnji petarde. Biti će posla za liječnike. Lakše ozlijede.
Najviše gostiju a i najveselije je u Domu HV-a gdje su župan Stjepan Mikoličić, a navratio je i gradonačelnik Petar Budiša. Uz iskusnog voditelja Trpimira Markotića i tombolu, zabavu, šalu i smijeh za koju se brinu Mikeš i Prca. Glazba – grupe More – na zavidnoj visini. Tako sve do jutarnjih pijetlova.
Slično je i u ostalim čekaonicama brzojurećeg vlaka 1994. Sa iskustvom najstarijih – hotel «Slavonija», njegov motel u Milanovcu, pivnica Gašo, Karaka, za mlade najprivlačniji disko bar «13».
Napuhani trbusi, mamurluk, lijevo-desno. Mnogi od njih ne odustaju, stižu jutarnji tamburaši pa kroz grad… Neki na jutarnju misu, neki u postelju, treba navečer na reprizu dočeka već za jedan dan starije i razumnije godine.
(Željko Vampovac - Glas Slavonije, 3. siječanja 1994.)
