U neka davna, sretna vremena, ljudi nisu imali čvrstu granicu tijela. Ona se mogla širiti dokle i misao. Jer tijelo je bilo od tvari slične misli, jedino što je, za razliku od misli, mirisalo.
Misao i tijelo igrali su se zajedno lovice i skrivača, skrivajući se na najdaljim i najbližim mjestima, točeći se jedno u drugo, kao dva prozir-vrča s istim vinom bez dna. U ta sretna vremena nitko na svijetu nije sumnjao da su misao i tijelo Jedno dvoje. Misao bi negdje briznula, gdje nije bilo ni puta ni znaka; ali tijelo bi je smjesta nalazilo, jer je uvijek znalo što se s mišlju zbiva. Onda bi se spuštale na granu od mjesečine, ljuljale se i gledale što sve na svijetu ima. A tijelo bi od sreće mirisalo, mirisalo.
Malo pomalo misao je postajala zavidna tijelu – baš zbog mirisa.
Otvoren rascjep počeo je tako što je misao rekla tijelu, sjedeći negdje na Algolu:
“Znaš, taj tvoj miris... On je dokaz da nas dvije nismo iz istoga legla”.
Prostodušno tijelo se začudilo:
“Kako – zar mi nismo sestre”?!
“To je jedna od opasnih zabluda u ovomu svemiru. Zbog toga bi valjalo smisliti nov svemir. Ne, mi nismo sestre, rekla bih da nismo ni srodnice. A rekla bih da nismo ni slične”.
I misao je učas vrcnula na rudu Malih kola, kao lud leptir; no tijelo ju, zbunjeno, nije slijedilo.
I malo pomalo tijelo je povjerovalo misli. Pa se stalo sužavati, pa se stalo stvrdnjavati. Naposljetku se našlo ukoričeno unutar nove kože, odakle više nije moglo kuda i misao, odakle više nije znalo što hoće misao.
To je bio jedan od najvećih gubitaka, koji su snašli čovjeka.
...POČETAK ČOVJEČEGA SILASKA NA ZEMLJU, U ONA DAVNA, NESRETNA VREMENA.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 4. (još neobjavljeno)
