Nekoliko sam puta pročitao novogodišnju poruku predsjednika Vlade Zorana Milanovića. Čovjek bi volio da ga premijerova novogodišnja poruka motivira.
Umjesto toga dobije političku floskulu: ‘Vrijeme je da iskoristimo potencijale svoje zemlje, vrijeme je da preokrenemo negativne trendove i započnemo jednu ljepšu priču, priču o uspješnoj, urednoj i ekonomski stabilnoj europskoj državi.'
Ako sam dobro razumio, nastavit će se uvoditi red, provoditi strukturne reforme i privlačiti strane investicije. Vjerojatno s jednako neuspjeha kao i do sada. A stvari nisu uopće tako jednodimenzionalne. S malo zakašnjenja čitam odličnu knjigu Danija Rodrika ‘Industrijska politika za 21. stoljeće - globalizacija, institucije i gospodarski rast' (izdavač za Hrvatsku HGK). Melem za kroničarevu dušu koji dobije potvrdu da nije prolupao kad mimo uvriježenog ‘recepta za sve' sadržanog u tzv. Washingtonskom konsenzusu razmišlja o mogućnosti da se u Hrvatskoj primijene i neki netipični recepti za poticanje rasta.
Podvala iz Washingtona Dani Rodrik, profesor međunarodne ekonomije na Harvardu, pojednostavnjeno, poručuje da primjena recepta o liberalizaciji, deregulaciji i privatizaciji uopće ne jamči rast. Kad bi postojao automatizam, danas bi najviše stope rasta imale zemlje Južne Amerike koje su se slijepo držale američkih savjeta, a najlošije bi prošle Kina i Indija koje su ih uglavnom ignorirale. Ili bar primjenjivale na svoj način.
Ono što danas u intervjuima govore predstavnici vlade, oporbe, većine stranaka koje dolaze, profesora ekonomije... objavio je 1990. američki ekonomist John Williamson. Njegova pravila dobrog ponašanja za postizanje gospodarskog rasta mogu se svesti na deset osnovnih: fiskalna disciplina, preusmjeravanje javnih rashoda, porezna reforma, liberalizirane kamatne stope, jedinstveni i konkurentni devizni tečajevi, liberalizacija trgovine, otvorenost za izravna stana ulaganja, privatizacija, deregulacija i zaštita vlasničkih prava. Poput deset Božjih zapovijedi. Linijom manjeg otpora najprije ekonomisti prepisivači, a onda i političari površni čitači u velikom dijelu svijeta preuzeli su te dogme i ponavljaju ih u beskraj. A kao dobri ekonomski vjernici u dogme ne sumnjaju.
Onda je dodano još toga: bolje korporativno upravljanje, borba protiv korupcije, fleksibilno tržište rada, poštovanje pravila WTO-a, poštovanje međunarodnih financijskih standarda, upravljano plivajući devizni tečaj, neovisna središnja banka i ciljanje inflacije, socijalna zaštita i ciljano reduciranje siromaštva.
Stalno novi premijeri i njihovi ministri iznova i iznova pokušavaju manje ili više provesti sve te reforme prve i druge generacije. Onda se zagube, umore ili ih jednostavno smijene jer gotov recept ne djeluje.
Rodrik naglašava da svaka zemlja mora odabrati svoju kombinaciju ekonomskih i industrijskih politika. Pri tome treba eksperimentirati s inovativnim rješenjima. Možda ona neće dati rezultate, ali ne daju ih ni ekonomske dogme iz Washingtona.
Probajte nekonvencionalno! Rodrik se zauzima za ‘nekonvencionalni miks standardnih i nestandardnih politika, dobro ugođen prema stvarnosti na terenu'. Kao jedan od primjera navodi dvotračne reforme u Kini u kojoj je jedno vrijeme otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda određivala država, ali za viškove se ostavljalo tržišno određivanje cijena.
Kreatori ekonomskih politika u Hrvatskoj trebali bi to uzeti u obzir. A ne držati se, ko pijani plota, uvođenja reda i prizivanja stranih investicija. Lider smatra da je ekstremno okretanje izvozu i prilagodba svih politika tomu primjer kako bi se mogla motivirati nacija i odraditi faza ubrzanja rasta. Za koju je potrebna kratkoročna strategija koja ne traži temeljitu promjenu svih institucija. Ako postoji ova ili neka druga ideja, one se mogu provesti i bez čekanja da se obave ‘strukturne reforme'.
Rodrik savjetuje da vlade ne treba opterećivati velikim brojem reformi jer nemaju politički kredit, a ni kapacitet za takvu sveobuhvatnost u kratkom roku. Naravno, za održavanje rasta u kasnijim godinama potrebne su temeljite prilagodbe.
Posebno je koristan dio u kojemu objašnjava da uloga države ne treba biti sirovi ‘državni intervencionizam', nego je nužna strateška suradnja privatnog sektora i vlade.
Možda u Komori imaju još primjeraka te knjige. Bilo bi korisno da ih pošalju u Banske dvore.
Kolumna Ekonomalije Mijodraga Šajatovića, Lider