Opće je poznata rečenica da su živi roditelji, zapravo mrtvi kapital svojoj djeci, jer dok god su živi, djeca ne mogu doći do njihove imovine. Stare ljude zapravo nitko ne voli, samo ih trpi, ali to je očito tabu tema jer se o tome ne govori ili će to mnogi licemjerno zanijekati.
Zajednička karakteristika proizvoda univerzuma je, između ostaloga, da sve što ima svoj početak, ima i kraj. Bez izuzetka. Kada se rodi ljudsko biće to je njegov početak i tokom svoga života ide prema svome kraju koji će se dogoditi prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način.
U trenutku kada čovjek prestane biološki funkcionirati (umre), on postaje biološki otpad. Tada to više nije čovjek sa svojim imenom, prezimenom i svojim karakteristikama jer toga svega više fizički nema. To je tada samo hrpa biološkog materijala koje je potrebno odložiti na odlagalište biološkog otpada, a to se, kod nas, zove groblje. Groblje je, dakle, odlagalište određenog biološkog otpada. Tamo ne postoji ništa osim trulog mesa, kostiju i živih razgrađivača tog biološkog materijala.
U nekim zemljama ne postoje takva odlagališta, tako da se ne može govoriti o univerzalnom načinu zbrinjavanja ljudskog tijela. U nekim zemljama spale tijelo i bace pepeo u rijeku, u drugima tijelo izlože prirodi da ga razgrade ptice i ostale sitne životinje sve do kukaca, u trećima se tijela ostavljaju u močvarama, u četvrtima se dignu visoko u niše u stijenama i t.d.
Uzaludno i besmisleno je tada, poshumno, dodjeljivati nagrade, čitati hvalospjeve, proglašavati nekoga važnim ili slavnim kada mu to nisi priuštio za vrijeme života. Ionako se to radi zbog živih, a ne zbog onog koji je umro. Pjesnik je jednom rekao: „Dajte mi u živa usta. U mrtva ne trebam ništa“. Neki govore kako imaju potrebu odati ili izraziti „posljednju počast“. Kome? Komadu mesa? Trebali ste se družiti dok je osoba bila živa. Sada je to kasno.
U svemu tome se postavlja jedno neobično pitanje, o kome mnogi ne razmišljaju, zašto se biološki prirodni kraj čovjeka veže za religije. Tu se nalaze kojekakvi obredi, križevi, polumjeseci i ostali simboli idolopoklonstva (čitaj neznaboštva), kada to nema nikakve veze sa biološkim krajem nekog bića. Ljudsko biće će skončati i biti zbrinuto i bez svih tih cirkusarija. Zašto se ljudi ponašaju kao da se to podrazumijeva? Stavljaju umrle u nekakve drvene sanduke. Izrezuju kojekakve rezbarije, religijske simbole, pišu imena na kamene spomenike, grade kojekakve nastambe u kojima katkad ostavljaju hranu i t.d. Po meni su praktičniji oni koji zamataju kadaver u platno i ne troše drvo. Tako tijelo brže istrune i ne ostavlja nikakav trag. Samo je na tom mjestu zemlja plodnija pa biljke bolje rastu. Što je društvo primitivnije, pogrebi su skuplji i svečaniji, jer je „važno“ što će ljudi reći!
Ali to nije sve! Prije vlastite smrti, ljudi često imaju svoje planove i želje i nije dovoljno da samo umru, nego daju zadatke onima koji ostanu još neko vrijeme živi. Treba napraviti ono ili ovo, a nije rijetko da im prirede i iznenađenja, uglavnom neugodna, u vidu dugova ili ostavštine. Ali ni to nije sve. Tada nastupaju takozvani „lešinari“ : Pogrebna poduzeća, svećenici, cvjećari, klesari, prijevoznici, magovi koji tvrde da mogu stupiti u kontakt sa umrlima pa prenose „poruke i tajne“. Svi oni svoj posao naplaćuju papreno i polako vas čerupaju do zadnjeg pera tako da se, zapravo, i ne isplati umrijeti.
Pada mi na pamet kako bi , zapravo, odlagališta biološkog otpada trebalo premještati i tako pomagati zemlji da se bolje obogati prirodnim supstancama i slijedom toga daje bolji plod od zasađenog materijala na tim mjestima. No tu ima jedan problem. Ljudima nije bilo dovoljno vratiti tijelo zemlji, nego su počeli praviti betonske kutije i postavljati skupe natpisne kamene sa podacima koji, nakon kraćeg protoka vremena, ničem ne služe. Jer kada biološki završe svoj život svi, a završit' će, oni koji su dotičnu osobu poznavali, prestaje svrha svih tih natpisa, imena, godina i t.d. To kamenje bi bilo bolje upotrijebiti u građevinska svrhe, a površinu agro-tehnički obraditi.
Nekada sretnem neke ljude na putu do groblja i pitam kamo idu. Kažu da idu kod svog oca ili majke ili prijatelja. Nisu li oni umrli već, pitam. Kažu da. Pa kuda onda idete, jer tamo na groblju nema nikoga i ničeg. Oni su u vašim mislima i sjećanjima i to je sve, a za to nije potrebno nikamo ići. Jednom godišnje dođu dani kada se kupuje cvijeće, svijeće i lampioni koji se potom nose na grobove. Tada se ljudi natječu tko će kupiti veći buket ili imati više lampiona. Kažu: Tih dana se prisjećamo svojih najmilijih. Pitam se: Ako su vam najmiliji , zašto ih se ne sjećate svaki dan u godini ili samo želite pokazati drugima da i vi zapravo funkcionirate samo na razini simbola. Što vi time pokazujete? Valjda da volite svoje pokojne više od drugih. Ta što više cvijeća ljubav je veća. Makar što. Tužno. Nije li dovoljno da ta sjećanja i razmišljanja prakticirate u intimi svoga doma, a da to nitko ne zna? Ovako se zapravo umanjuje uzvišenost toga trenutka. Meni to zvuči banalno i licemjerno. A osim toga i preskupo s obzirom da dobar dio ljudi nema za osnovne potrebe i nalazi se na rubu gladi.