VLADA U Sabor upućen prijedlog zakona o klimatskim promjenama
Ministarstvo donijelo protokol o sigurnosti u školama
Hrvatska bi mogla dobiti Nacionalni dan psihologa, 14. ožujka
Plenković: Potpisat će se Protokol za dizanje mjera sigurnosti u školama
Unatoč prekidu tranzita ruskog plina preko Ukrajine, opskrba u Hrvatskoj stabilna
Tesla prodajom u 2024. za dlaku ispred BYD-a
Cijene nafte porasle prema 76 dolara, u fokusu kineske novogodišnje poruke

  Priroda društva

Tri zemaljska grijeha don Ivana Grubišića

  Davor Suhan/Moja Rijeka           30.11.2012.
Tri zemaljska grijeha don Ivana Grubišića

Svoj birački glas na prošlim parlamentarnim izborima veliki broj građana poklonio je don Ivanu Grubišiću, čiji status saborskog zastupnika Crkva smatra grešnim, pozivajući se u tom slučaju na Kanonsko pravo koje ju obvezuje da ovog “neposlušnog katoličkog svećenika” prisili na pokajanje te uz blagoslov Svete Stolice udalji iz Hrvatskog sabora.

Svu težinu i pobliži opis učinjenih grijeha, detaljno je obrazložio Ordinarij Splitsko-makarske biskupije, službenim priopćenjem u svezi "izricanja suspenzije čina vlasti":

"Kazna obustave - suspenzije čina vlasti Svetoga reda don Ivanu Grubišiću, posljedica je aktivnog sudjelovanja u politici, osnivanjem stranke tzv. Građanske inicijative, prihvaćanja javne službe saborskog zastupnika, koja sa sobom nosi sudjelovanje u vršenju građanske vlasti, nepriličnog ponašanja koje je tuđe svećeničkom pozivu, te ustrajnog neposluha prema svojem Ordinariju. Kaznu obustave (suspenzije) čina vlasti Svetoga reda don Ivanu Grubišiću, nadbiskup je bio prisiljen izreći budući da su ostali bez uspjeha svi pokušaji Ordinarija da ga, kako prije tako i za vrijeme izborne kampanje, odvrati od kršenja crkvene discipline".

Dopuna ovom tumačenju stigla je i od nadležne Kongregacije za klerike u Rimu, institucije kojoj je don Ivan cinkao svoje pretpostavljene radi kršenja osme Božje zapovijedi ("Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!"), misleći pri tome na činjenicu da optužba o njegovoj stranačkoj angažiranosti i osnivanju političke stranke nije istinita (riječ je naime o nezavisnom zastupniku, dok je "tzv. Građanska inicijativa" projekt "Hrvatske akademske udruge - čovjek nadasve", koja je obična udruga građana, a ne politička stranka).

 "1. Kongregacija prije svega izražava žaljenje zbog don Ivanove otvorene i tvrdokorne neposlušnosti crkvenim zakonima i vlastitom Ordinariju preuzevši mjesto zastupnika u Hrvatskom saboru;

2. Utok koji je don Ivan uputio Kongregaciji za biskupe, nadležna Kongregacija za klerike je ocijenila neutemeljenim;

3. Kongregacija za klerike formalno opominje don Ivana Grubišića da se strogo drži zahtjeva koje mu je izrekla mjerodavna crkvena vlast u Dekretima obustave-suspenzije;

4. Ista Kongregacija izričito upozorava velečasnog Grubišića da će u slučaju ustrajnosti u neposluhu biti podvrgnut drugim kanonskim kaznama ne isključujući otpuštanje iz kleričkog staleža."

Nema, dakle, majci labavo.

No i povrh toga, don Ivan se ne da smesti:

"Oni mene mogu izbaciti iz svečeništva, ali iz mene ne mogu izbaciti vjeru, ona je dio mene, i ja se neću mijenjati zato što to netko od mene traži ili na silu provodi. Vjerujem u autoritet istine, a ne u istinu autoriteta", izjavit će novinarima u Saboru prije neki dan.

Njemu je u biti sve kristalno jasno i za sada je odlučan postupati po vlastitoj savjesti. Ali ovako kruta odluka Crkve zbunila je mnoge građane, kojima je službeno stajalište glede njenog mjesta i uloge u politici sada još manje jasno nego prije.

U cilju da ovo i sami razjasnimo uguglao sam upitnu rečenicu: Smije li se Crkva baviti politikom?, želeći upravo tim putem izvući i logičan zaključak o političkom mjestu i ulozi samih svećenika.

Najkompetentniji odgovor našao smo na stranicama Varaždinske nadbiskupije, gdje je ovo pitanje, nakon kratkog uvoda,  raščlanjeno analitički na tri djela: "Crkva", "Politika", "Bavljenje politikom". Obzirom na relevantan izvornik, izneseno stajalište može se smatrati i službenim stavom Crkve:

"Živimo u konkretnom prostoru i vremenu i uvjetovani smo onim u čemu živimo. No, s druge strane, mi kršćani znamo da na isti način i mi možemo svojim djelovanjem oblikovati prostor i vrijeme u kojemu živimo.

Smije li se Crkva baviti politikom?

Floskula o tome kako se Crkva ne smije baviti politikom predugo i prečesto se spominje tako da već ima nekih koji su počeli vjerovati u tu laž. I kad površni ljudi žele klevetati Crkvu u Hrvatskoj obavezno će spomenuti i činjenicu da se Crkva "previše miješa u politiku". Entuzijazam naglo splasne kad ih se zamoli da navedu konkretne primjere koji to potkrepljuju.

No, nama ionako nije nakana polemizirati s ljudima koji se nadahnjuju na površnom senzacionalizmu. Radije pokušajmo raščlaniti pojmove Crkva, politika i bavljenje politikom.

Crkva

Crkva se najčešće definira kao zajednica ljudi koji su pozvani darom vjere i koji sudjeluju u sakramentalnom životu. Crkva je svaki od nas krštenika.
Crkva nisu samo biskupi, svećenici i redovništvo. Svi mi koji smo kršteni smo Crkva. Kada to znamo shvaćamo koliko je komična i pogubna tvrdnja da se Crkva ne smije baviti politikom. To bi značilo da se devet desetina Hrvata ne smije baviti politikom. A to onda nije demokracija, nego diktatura manjine nad većinom.
Nevjerojatno je da postoje ljudi koji se kao zalažu za ljudska prava, a oduzimaju Crkvi pravo sudjelovanja u političkom životu.


Politika

Politika se obično definira kao briga za opće dobro. Mi kršćani smo pozvani brinuti se za opće dobro. Pozvani smo založiti svoj život da u prostoru i vremenu u kojemu živimo nastane civilizacija ljubavi, pravde, solidarnosti i napretka.
Bez obzira na eventualna loša iskustva i sramotne primjere, politika je jedna od najplemenitijih aktivnosti kojom se čovjek može baviti.


Bavljenje politikom

U demokraciji razlikujemo politiku u užem smislu, odnosno profesionalno bavljenje politikom, i politiku u širem smislu. Politikom u užem smislu se bave pojedinci, a politikom u širem smislu je dužan baviti se svaki punoljetni stanovnik pojedine države. Ponajprije sudjelovanjem u izborima te kroz djelovanje civilnoga društva i nevladinih organizacija.
Crkva ne samo da se smije baviti politikom, nego se Crkva mora baviti politikom. Poslanje Crkve je stvaranje boljega svijeta. A to je ujedno i zadaća politike.
Dakako da se vjerski službenici nikada neće baviti politikom u užem smislu. To im je uostalom i zabranjeno crkvenim zakonima. Ali se Crkva, svi mi koji smo kršteni i koji u Krista vjerujemo, moramo baviti politikom stvarajući pravednije društvo i bolji svijet.
Jer, ako kršćani odustanu od politike, onda će se politikom baviti oni koji se ne nadahnjuju na Kristovoj zapovijedi ljubavi, solidarnosti i dobrote ili joj se čak protive. A to će Hrvatsku odvesti u smjeru koji nije ispravan."

Ako je vjerovati navedenom, svećenici se, dakle, mogu baviti politikom samo u nekom ŠIREM smislu, dok je u onom "užem", kako se izričito kaže u tekstu,  to zabranjeno.

Iz slučaja grešnog zastupnika don Ivana Grubišića - a uspoređujući njegove političke stavove za saborskom govornicom, sa političkim stavovima koje katolički svećenici iznose za oltarom -  lako je zaključiti da je politika "šireg smisla" u biti ona politika koja je sukladna političkim stavovima Biskupske konferencije i Svetog Oca, dok se sva suprotna stajališta smatraju "užom politikom". Crkva je još donekle tolerantna  kada je u pitanju neka duhovna razina političkog smisla, no kada se taj duhovni smisao spusti do nižih zemaljskih sfera tu više ni Očenaš ni Zdravo Marijo ne može pomoći.

To je u biti najveća mana don Ivanove UŽE politike, a ne njegov formalno pravni status zastupnika u Hrvatskom saboru.

Sve je još bilo podnošljivo dok se samo otvoreno družio sa ateistima i poganima, ukazujući posebnu čast Dalaj Lami, Vesni Krmpotić, Stjepanu Mesiću i ostalim antikristima...ali postoje tri zemaljska, smrtna grijeha, koje mu Crkva nikako ne može oprostiti:

  • Nije zadovoljan Vatikanskim ugovorima.
  • Nije zadovoljan Glasom Koncila.
  • Nije zadovoljan Svetim Ocem.

Sve smo to znali i od prije, ali da ne bude sve rekla-kazala,  kao materijalni dokaz prilažemo njegove autentične grešne misli koje vadimo iz nedavnog intervjua za Internetski portal Danas.hr:

"Ja se zalažem za reviziju, jer u ugovorima piše: ‘Kad se promijeni stanje, pristupa se reviziji ovih ugovora.' Ne može se Crkvi davati 380 milijuna godišnje ili 500 tisuća crkvenim zajednicama, a da narod ide na kante za smeće".

"Sva četiri Ugovora sam pročitao i nisam zapazio samo ja, nego i drugi analitičari crkvenih zbivanja da takve Ugovore koje Vatikan ima s Hrvatskom nema ni s jednom drugom državom u svijetu, pa ni s Katoličkom crkvom u Poljskoj, ni Irskoj. Ti su Ugovori djelo prvenstveno dogovora dvojice ljudi, zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske u to vrijeme. Nisu prošli ni saborsku raspravu ni javnu raspravu, a posebno ne referendum. To je učinjeno narodu iza leđa. No, nažalost, skupo to plaćamo, jer sve ima svoju cijenu. Mislim materijalnu, koliko god se govorilo o pastoralnim razlozima."

O Glasu Koncila će reći:

"Kod nas je zaboravljen duh i pomak koji je učinio II. vatikanski sabor, premda je tjednik Glas Koncila zamišljen kao glas upravo tog koncila, a on je počesto daleko i od duha i od slova II. vatikanskog. U svojim komentarima više nalikuje duhu nekih komunističkih glasila iz prošlosti nego jednoj utjelovljenosti na kršćanskim principima u sadašnju stvarnost. O glavnom uredniku mnogo toga ovisi u novinama ili o redakciji, a kad se radi o glasilima Crkve, onda treba biti oprezan i domisliti što misle pretpostavljeni. To nije dobro, ali to su činjenice koje bi se mogle i statistički i analizom tekstova i dokazati. Ali, komu i čemu to služi!? Jer: ‘Psi laju a karavana prolazi.' "

A onda se zakačio i za Papu.  Na pitanje: Jeste li zadovoljni papom Ratzingerom i tko Vam je omiljeniji papa iz povijesti?, odgovara:

"Meni se dopadaju prvi pape, recimo sv. Petar, koji nije prihvaćao titule, posebna oslovljavanja i oblačenja, nego je bio brat s braćom u svoj jednostavnosti, kao i učitelj kojemu je povjerovao."

A Ratzinger

"Već sam vam odgovorio - zadovoljan sam jedino svetim Petrom. Ostao je skroman, bez titula, bio je brat s braćom, bez svečanih oblačenja. To je, dakle, bila prva Crkva. Sve kasnije je imitacija rimskih careva i jedan centralizam. Pitanje je koliko je to temeljeno na Bibliji. Nisam htio birati između Ratzingera i Ivana Pavla II., jer je to zapravo ista diplomatska politika Vatikana. Oni su puno međusobno surađivali, gotovo 20 godina mu je Ratzinger bio predsjednik glavne kongregacije. Ivan Pavao II. zakočio je provedbu Koncila i to mu se uzima za najveći propust. Nije djelovao u skladu koncilskih smjernica, nego je reforme bitne za suvremeni rad Crkve propustio učiniti. On je bio popularan kao medijska osoba, puno je putovao, ali nakon tih njegovih putovanja moglo se vidjeti da nije puno toga promijenio. Povodom njegove smrti za BBC sam rekao da mu zamjeram što nije pozvao Crkvu na skromnost i ukinuo titule u Crkvi, jer su one u suprotnosti s evanđeljem. Mi smo svi braća i sestre po Isusu, a titule su poganskog podrijetla, svojstvene Rimu, kao i samo oblačenje do neprepoznatljivosti - mitre, te kape sa zlatnim i srebrnim ornatima, biskupi sa zlatnim štapovima... Isus nam je dao primjer kako trebamo živjeti, a to nije to."

Eto to bi otprilike bi opis sva tri zemaljska grijeha don Ivana Grubišića.

I sad...kada se gleda onako realno...budimo iskreni: Ovo sve što je rekao, toliko je kratko i sažeto da nikako ne može proći kao bavljenje ŠIROM politikom, bez obzira na veliki doprinos pravednijem i boljem svijetu.

Kolumna Priroda društva Davora Suhana

Komentari


dr. evil
2.12.2012. 10:21
Mikeš09
2.12.2012. 9:53
bać joza
30.11.2012. 18:37


Još iz kategorije Priroda društva



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.