Prije devet godina na svom YouTube kanalu Coby Persin, američki „jutjuber“, objavio je video sociološkog eksperimenta u kojemu prikazuje izuzetnu društvenu nepravdu prikazanu naličjima poslovnog čovjeka u odijelu i prosjaka. Obojica prolaze ulicom na štakama, fingirajući ozljedu noge, pa gubeći ravnotežu, padaju nasred ulice. Prolaznici su bez razmišljanja u pomoć priskakali čovjeku s aktovkom, a zaobilazili neuglednog sirotana.
Svojevrsno uprizorenje ovoga (i brojnih drugih sličnih) videozapisa na dvadesetom su Virkasu prošloga petka (16. veljače) prikazali članovi ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, igrajući predstavu „Tri dana ili Pad i uspon gospodina B.“, nastalu prema tekstu češkog dramaturga i novinara Romana Sikore. Predstava je praizvedena u Zenici 31. svibnja 2022. godine u režiji Tanje Miletić-Oručević, u prijevodu Adise Zuberović i s dramaturgijom Nedžme Čizmo, nastavši u koprodukciji kazališta s 25. Međunarodnom kulturnom manifestacijom Zeničko proljeće 2022. Za scenografiju i kostimografiju zaslužna je Sabina Trnka, a za glazbu Husein Oručević.
Iako se predstavu iz različitih kutova gledanja pokušava klasificirati na različite načine (srednjovjekovna moralistička drama, brechtovski teatar apsurda, edukativna drama postmoderne ili jednostavno crna komedija), taj zadatak biva izuzetno težak jer je predstava maglovito obojena novovjekovnim filozofijama življenja, pokušajem (je li?) poučavanja onomu što ne treba činiti i principima stand-upa.
Osamdesetominutni komad ponosno su nosili narator Nusmir Muharemović (gospodin B., odnosno beskrupulozni bankar koji, uslijed nesretnih događaja i gubitka zdravlja, postaje „djetetom pločnika“, prosjakom i beskućnikom, a koji ni u tom jadu koji ga je snašao ne nalazi pouku, već srlja u nove pokušaje manipuliranja, sebičnoga proguravanja ili pak preambicioznog preživljavanja) te njegovih četvero kolega koji se izmjenjuju u različitim ulogama (Snežana Vidović, Adem Smailhodžić, Siniša Vidović, Zlatan Školjić).
Scenografija mudro povezuje početak i kraj drame pa su crveni naslonjač s početka predstave i završna crvena boja podzemlja simbolički i neraskidivo povezani. Pojedini su dijelovi komada predugi i zamorni (poput nejasnoga pjevanja na češkom, plesnih scena, „konkurentske“ tučnjave u „slow motionu“ ili pak završne scene skončavanja na cesti). Bilo bi dobro i da su se dramaturška rješenja prilagodila podneblju kazališta pa da su se možda iskoristili lokalni motivi (umjesto pomalo iritantne i nejasne gore spomenute češke pjesme, u ovoj bi situaciji daleko prijemčiviji bio kakav sevdah).
Predstava ima zanimljiva vizualna rješenja (poput scena s dobivanjem ovrha, uporabu blagodati kamera i vizuala, upotrebu lutke koja se nalazi polegnuta na ulazu – kasnije na sceni – koju svi prolaznici u čudu zaobilaze ili tek neznačajno dotiču vrhom cipele), u sebi nosi jezično bogatstvo, ispunjenu želju za fizičkom pripremljenošću glumaca (koji plešu, uskaču, iskaču, preskaču, čak i rade sklekove), kao i izuzetno naglašenu poruku o neosjetljivosti čovjeka na vlastitu prolaznost i lakoću pada (često se zaboravlja parafraza poznatog Dubrovčanina: „tko bi gori, eto j' doli“) te o neosjetljivosti društva na patnju drugoga.
Sadržajno, ovaj tekst našem gledatelju biva pomalo stranim jer grli teški zapadnjački mentalitet i dovodi u pitanje sve ono do čega naš dio svijeta još uvijek drži: do sigurnosti roditelja, braće i sestara, do želje da nijedan čovjek nije otok, do razlikovanja ljubavi od puke požude, do ideje da moralno postoji i da se čovjek mora pokajati za svoja nedjela. Sociološki, u sebi nosi gorak poraz društva u kojemu se neće kapitalistički proračunato i crnohumorno promatrati patnja čovjeka na cesti, a time i osobito značajno opisuje hladan svijet koji još uvijek nije naučio da odijelo ne čini čovjeka i (usprkos školskim odgojnim floskulama o tome kako je bitno ono što čovjek nosi u sebi, a ne na sebi) jednoglasno pada na ispitu ljudskosti jer – ruka s Rolexom je ipak vrjednija od one s blatom pod noktima, zar ne?