Ruža Tomašić: hrvatska vlast nesnalažljiva u predsjedanju Vijećem Europske unije
Ćorić: SDP ne zaslužuje povjerenje; Ostojić: SDP će formirati vlast
Sučeljavanje na HTV-u bez čelnika vodećih stranaka i koalicija
Reiner: Skraćivanje radnog vremena ključna je mjera očuvanja radnih mjesta
Reiner: Skraćivanje radnog vremena ključna je mjera očuvanja radnih mjesta
Bernardić: Upute DIP-a skandalozne, kako će oboljeli glasovati
Na području županije nema novozaraženih

  Virovitičanka u Zagrebu

Treća srijeda u mjesecu je zakon

  Sandra Pocrnić           25.12.2006.         3580 pogleda
Treća srijeda u mjesecu je zakon

Tradiciju okupljanja i pjesme oko dobrog jela, kao i sve najbolje virovitičko, već odavno čuvaju članovi Društva Virovitičana u Zagrebu, koji se redovito sastaju u zagrebačkoj Gajevoj 46

Mislila sam da će mi se Mišo smijati kad sam mu usred redakcijske božićne večere – jednom godišnje glavni urednik Lidera dijeli nagrade zaslužnima, ali bit će prilike da i o tome nešto negdje – šapnula da odlazim na drugi tulum: u Društvo Virovitičana u Zagrebu. Nije mi se smijao, niti se ljutio, nego je s razumijevanjem prihvatio moje razloge i još dodao «pozdravi ih». U Društvo me je, baš na taj dan, pozvao predsjednik osobno - prof. dr. Vladimir Kolesarić.

Profesor Kolesarić i ja znamo se više od dvadeset godina. Upoznali smo se, naime, na predavanjima, a još bolje na ispitima, na prvoj godini studija psihologije. I tko bi rekao da ćemo, toliko godina poslije, popričati u Društvu Virovitičana u Zagrebu, pa čak i dogovarati neke zajedničke projekte! Jer u našem razgovoru ispostavilo se, ako smijem tako zaključiti, da profesor Kolesarić i ja imamo dosta zajedničkog - em smo psiholozi (ja, doduše, manje, on više), em smo oboje deklarirani Virovitičani u Zagrebu, em se i njemu i meni sviđa moja suradnja na Virovitica.netu! Bio je to i povod našem razgovoru, ali neka zasad sve što smo dogovorili ostane iznenađenje za naše drage Virovitičane - i one u Virovitici i one u Zagrebu.

Prenijela sam, dakle, profesoru Kolesariću Mišine pozdrave, postavili smo ugrubo plan naše suradnje, a dobila sam i dar – opsežan Zbornik radova međunarodnog simpozija «725 godina franjevaca u Virovitici», koji će zanimati i mog Dalmatinca, doktoranda povijesti religije. Dotad se već skupilo pedesetak članova Društva Virovitičana u Zagrebu i počeo je program. Nakon pozdravne riječi predsjednika, profesora Kolesarića, tajnik Društva Mirko Kovačević prozvao je mene, pa predstavio Društvu moju kolumnu i ja sam pozvala sve prisutne da svrate na www.virovitica.net, ne samo zbog mojih kolumni, već i zbog svakodnevnih, svježih vijesti iz života grada. A tada su se predstavili tamburaši Rodoljuba...
- Danas imamo www i sms, ali ništa ne može zamijeniti toplu ljudsku riječ – odlučno se izjasnio glavni tamburaš Marijan Tomljanović, prije nego što su tambure zasvirale...

Jer Virovitičani u Zagrebu na svojim redovitim mjesečnim okupljanjima - skromno i bez puno publiciteta, takvi smo mi, Virovitičani - njeguju živu riječ, razgovor i druženje. Tradicionalno, sastaju se svake treće srijede u mjesecu u 19 sati u podrumskim prostorijama u Gajevoj 46. Predsjednik i tajnik uvijek organiziraju program u vezi s Viroviticom, tako da na druženja stižu i originalni Virovitičani iz Virovitice. Kad sam prvi put bila u Društvu, prije gotovo godinu dana, tajnik Društva Mirko Kovačević predstavio je svoju knjigu pjesama i virovitički likovnjaci iz Kluba Nikola Trick otvorili su svoju izložbu, o čemu sam izvijestila na Virovitica.netu.

Ovaj put, iz Virovitice su doputovali tamburaši «Rodoljuba» i Tomo Radinski Čoma, koji u «Rodoljubu» pjeva već 40 godina, kako bi zapjevali «Lipa mladost moja», originalnu virovitičku pjesmu, koju je uglazbio dr. Jergović. Nizale su se «Sinoć kad je pao mrak», «Lijepo li je rano uraniti», «O, Jelo, Jelo, Jeleno»... Nema do tambure unplugged! Nije ni preglasna, ni pretiha, možeš zapjevati, zaplesati, a i popričati.
- Treća srijeda u prosincu je zakon – objasnio mi je kasnije Marijan Tomljanović – Na taj dan mi dolazimo i tu nas čeka društvo. To je dogovor koji nitko nikada nije potpisao, a zauvijek vrijedi!
Jednako koliko i program, za Virovitičane je važno i druženje nakon programa. Svatko od članova na druženje donese neki svoj specijalitet, a na predbožićni sastanak naručeni su i ćevapi. No, tamburaši su, ekskluzivno iz Virovitice, donijeli dva koluta jegera. «To je prava Virovitica!», slasno su komentirali Virovitičani u Zagrebu guleći jeger. Zato svakako moram ovdje pitati: je li virovitički jeger brendiran? Ako nije, predlažem mesarima da se dogovore, zaštite recepturu i virovitički jeger plasiraju kao proizvod s geografskim podrijetlom. A ako su to već učinili, po tome kako su prionuli Virovitičani u Zagrebu vidim da bi trebalo povećati količine koje se isporučuju u Zagreb.

Virovitički jeger i kolači, druženje i pjesma – ne treba mijenjati ime majkovačkoj paprici, kad Virovitica već ima sve što joj je potrebno. Pa čak i identitet - bljesnulo mi je konačno tek, evo, na druženju Virovitičana u Zagrebu.
Tu se ja sjetim kako je nas nekoliko Virovitičana u Virovitici, otprilike srednje generacije, oko prošle Nove godine dogovaralo virovitički kotlić-party. I tada smo zaključili da dobra pjesma uz gitare nakon dobre klope zaslužuju da se pročuju i izvan Virovitice. Pa smo čak smišljali kako bi kotlić-party trebao postati tradicionalan, tako da se virovitički tulumi nadaleko pročuju.
Ali ta virovitička tradicija toliko je ukorijenjena, a istodobno toliko živa i prisutna, da je ne moramo izvlačiti iz zaborava. Ima onih koji sve ono najbolje virovitičko već odavno čuvaju!

Tko su, dakle, ti tajanstveni Virovitičani u Zagrebu, koji, priča se, nekoliko sastanaka godišnje održavaju u Virovitici, posjećuju premijere u našem kazalištu, lobiraju za otvaranje visokih škola u Virovitici i kao dobri duhovi čuvaju tradiciju našega grada, iako su iz njega davno otišli?!
Osim mog profesora Kolesarića – čije je prezime jedno od najstarijih u Virovitici, prenosi virovitički Gradski vodič - i tajnika Mirka Kovačevića, s kojim me je moj urednik Goran Gazdek upoznao sasvim slučajno prošle godine u na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, među Virovitičanima u Zagrebu zatekla sam još jedno poznato lice – gospođu Mirjanu Pokupić (ribari, ima li njezinih đaka među vama?!). Prepoznale smo se, iako sam bila dijete kad su Pokupići odselili iz Virovitice. Na obostrano oduševljenje – tako da su nas okolo Virovitičani ušutkavali za vrijeme svirke - zajedno smo se prisjetile nekadašnjih druženja na kojima je sve zabavljao moj tetak Zdravko Valc, tada njezin kolega u školi.
- Kakve su to bile veselice! Iako nismo bili u izobilju, ljudi su se družili iz veselja – sjetila se gospođa Pokupić, koja je otišla iz Virovitice u Zagreb prije 25 godina. Od tada, sa suprugom Emilom stanuje u zelenilu Savskoga gaja, a prije radila je još 15 godina kao nastavnica na Pantovčaku.
- Volim veliki grad, doista uživam u svemu što mi nudi, posjećujem izložbe, predstave, kina... Ali u Virovitici sam provela one najljepše, najblistavije godine svog života. I sjećam se svega. U koloru!- opisivala mi je gospođa Pokupić svoje virovitičke uspomene.
- A sad idem pjevati! – povremeno bi prekidala razgovor, pa se vratila pjesmi, jer, kako kaže, voli one starogradske, malo sentiš.

Pitala je gospođa Pokupić za mnoge Virovitičane, a najviše za gospođu Pavelić, koja joj je bila kolegica u školi i za njezinog sina, Borisa Pavelića. Znala sam joj odgovoriti samo da je kolega Pavelić novinar Novog lista, jer ga doista rijetko viđam. Tek povremeno čujem kad se pojavi u nekom od društava s kojima sam u kontaktu – tako znam da je, kao i ja, surađivao u «Makarskoj kronici». Ali tek kad sam se sjetila Borisa Pavelića, sinulo mi je koliko nas je virovitičkih novinara u nacionalnim medijima. Čak je i gospodin Radinski spomenuo da je novinarska legenda Fra-Ma-Fu, Franjo Fuis, Virovitičan koji se afirmirao u Zagrebu. S Borisom Pavelićem, i danas je impresivna virovitička novinarska reprezentacija u nacionalnim medijima, osobito kad se uzme u obzir da su dvoje naših Virovitičana glavni urednici respektabilnih tjednika - Glorije i Lidera.

Najljepše godine svog života provela sam u Virovitici – isto je tako kao gospođa Pokupić rekla i Ankica Svirač, književnica i pjesnikinja, koja vodi kroniku Društva Virovitičana u Zagrebu i u njoj pedantno zapisuje svakoga tko je tu nastupio. Gospođa Svirač živjela je u Virovitici od svoje 4. do 19. godine. Mnogo više godina nakon toga ona je Virovitičanka u Zagrebu, ali i dalje - Virovitičanka. Kao i Tomislav Ivezić, danas fizičar na Institutu «Ruđer Bošković», koji je odrastao u Radićevoj, preko puta mog otate Nikole. Kao i mnogi drugi s kojima nisam stigla porazgovarati. Nadoknadit ću to sljedeći put...

No, nije tradicija Društva Virovitičana u Zagrebu od jučer. Utemeljitelj Društva, kojeg spominju i predsjednik profesor Kolesarić i kroničarka Društva gospođa Svirač, bio je Drago Dopler.
Kao što sam se ja istog časa sjetila Drage Doplera, sjetit će ga se mnogi Virovitičani koji su ljetovali u Šibuljinama. Godinu za godinom Drago Dopler dolazio je u Šibuljine sa svojom suprugom Verom i kćerima Nedom i Mladenom, uvijek u kamp. Anegdote o njemu i njegovom projektoru prepričavaju se i danas, a meni su njegove slike s ljetovanja nezaboravni dijelovi djetinjstva. I, eto, tu, u Društvu Virovitičana u Zagrebu, opet nalazim njegov trag. Doplerova je vizija, dakle, bio taj građanski duh uzajamnog poštovanja i rada za boljitak našeg malog grada, koji i danas čuvaju članovi Društva Virovitičana u Zagrebu. Možda bi se i njemu, kao profesoru Kolesariću, svidjela moja suradnja na netu. A možda bi se čak ubacio na forum, pa potaknuo Virovitičane na razgovor, druženje i zabavu, kako bi ojačali međusobno povjerenje i postali bolji jedni prema drugima.


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

VTčanka
3.1.2007. 22:13
Nisam malodušna. Pokazali smo da možemo, a i to je puno. A za dalje ćemo vidjeti, ovisi kako ekipa bude raspoložena.
2.1.2007. 14:28
Htio sam reći bili smo.
2.1.2007. 14:27
U pravu si VTčanko u vezi foruma. Forum bi doista mogao biti mjesto gdje bi se moglo dobiti mnoge informacije iz prve ruke, porazgovarati o nekim problemima grada koje i nas zanimaju, ali forumi su izgleda postali kante za smeće iz kojih se i ne može dobiti ništa drugo nego - smeće. Na žalost, a bili ste na dobrom putu.
1.1.2007. 16:26
uvijek nam treba pametna rezerva jer nikad neznaš ...
1.1.2007. 16:25
kad kažem vlada,mislim pozitivno...da se nebi zbunili
1.1.2007. 11:44
Na koje Virovitičane u Zagrebu misliš kad tvrdiš da su davno zaboravili Viroviticu?
30.12.2006. 11:19
Samo ste vec davno zaboravili Viroviticu !!!
VTčanka
28.12.2006. 11:08
Dragi Virovitičani, i mene raduje ovo net-druženje, tako da ćemo urednik i ja vjerojatno nešto smisliti i za ubuduće. Ali šteta je što forum ne možemo više koristiti, jer je to veza Virovitice s cijelim svijetom, odlično mjesto za susrete i raspravu nas i vas. Trebalo bi ga održavati urednim, bez prostačkih ispada i spamova. A to ne mogu sama ni ja niti shef.
27.12.2006. 22:24
baš me zanima šta nam vlada u izbjeglištvu sprema
26.12.2006. 0:36
Da Sandra, ako ovaj serijal završava, pripremaj novi, molim te. Tvoje kolumne i ove stranice su melem na virovitičke rane.
26.12.2006. 0:05
Poštovana VT-čanko, nadamo se samo da će tvoja suradnja na netu potrajati... Barem još jednu godinu.


Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.