Glavaševa su objašnjenja karakteristično cinična: paramilitarni odred u crnom koji maršira sa zastavama on naziva »sportsko-rekreacijskom sekcijom koja će služiti u funkciji sporta i stranke«. No svakome je jasno da se Glavaš ruga – nije mu prvi put. Pa i sam je to priznao: tvrditi da »ne bježi od ovakvih ili onakvih dojmova«, jer bi »izgubili veliki broj birača da smo ih obukli u dugine boje«, zapravo znači reći da je tim dječarcima svjesno navukao odore koje asociraju na ustaštvo i na smrt. Jer, da ih je »obukao u dugine boje«, time bi, valjda, sugerirao da su stranka homoseksualaca, pa bi »izgubio velik broj birača«. Ovako, je li, izgledaju kao iz Crne legije, pa HDSSB neće gubiti birače. Jer – »mi smo ozbiljna politička stranka«.
Glavaš tako optužuje Slavoniju. Sugerira da Slavonci vole ustaštvo – glasači HDSSB-a svakako. Je li uistinu tako? Vidjet ćemo na izborima. Jer, poslije te jučerašnje jezovite parade, kojom je Glavaš – uz gromki topot crnih košulja i dugih crvenih zastava – predstavio svoju verziju Jobbikove garde, ne može više biti sumnje pretvara li se HDSSB napokon u koliko-toliko pristojnu stranku regionalističke desnice. Ne, ne pretvara se – Glavaš je svoje političko čedo jučer i konačno zakucao s onu stranu demokratski prihvatljivoga.
Valja podsjetiti o čemu zapravo govorimo: identične smotre dječaka u crnom Glavaš je održavao i 1991. Jedan od njih – šesnaest je godina imao – zvao se Krunoslav Fehir. U ranu jesen 1991., u uniformi identičnoj ovoj sadašnjoj, s »U« na beretki i snajperom u rukama, fotografirao se pred osječkom katedralom. Četrnaest godina kasnije, s trideset godina – nakon što je odrastao i stasao – Fehir je postao pokajnikom u procesu koji će rezultirati pravomoćnom presudom protiv Glavaša za ratni zločin likvidacije srpskih civila u ratnome Osijeku. Ukidanje presude u tome ništa nije promijenilo: Ustavni sud nije osporio činjenice, nego proceduralne detalje koji sa zločinima nemaju veze. A Glavaš je i dalje osuđen.
O ubijanju nevinih je, dakle, ovdje riječ. Samo onaj tko ga odobrava, ili ga svjesno odbija razumjeti, neće u jučerašnjem paramilitarnom zastrašivanju prepoznati aluziju na ono što je Glavaševa garda radila i 1991. Tada se zvala »Branimirova osječka bojna« ili »BOB«, danas se zove »Slavonska sokolska garda« ili »SSG«. Je li ona danas »sportsko-rekreacijska sekcija« zato što okolnosti, na svu sreću, nisu više kao '91, ili zato što se Glavaš osobno promijenio, pa mu više nije do nasilja i rata, nego do sporta i rekreacije? Ali, poslije svega, nije li već zamorno uvijek iznova raspravljati o Glavašu? Nije li vrijeme da se pita nešto drugo: zar je to današnji Osijek, zar je to današnja Slavonija? Zar uistinu nitko neće dići glas?