Išao jedan pobožni čovjek ulicom, sve govoreći Bogu:
“Ti si jedina napast kojoj podliježem...”
Onda ugleda na tlu nešto blistavo. Bila to kesa iz koje je provirivalo zlato dukata.
Pobožnjak zastade, razmišljajući.
“Znam da je ovo od Tebe. Ali ako si već bio tako dobar da mi spustiš pred korak kesu sa zlatom, učini mi još nešto: daj da se ne saginjem za njom. Ako ne tražim previše, uruči mi kesu ravno u ruku”.
Kad je stigao pred svoju potleušicu, pobožni čovjek ugleda kesu ovješenu o kvaku ulaznih vrata. On uze kesu i poljubi ju u znak zahvalnosti. Kesa je bila prazna.
“Oprosti, tražio si samo kesu”, reče Gospod.
“Gospode, svejedno da li kesa, ili zlatnici. Jedino što sam tražio, to je znak tvoje milosti”.
“Ti si jedina napast kojoj podliježem”, reče razdragani Gospod, uđe s čovjekom u kućicu, i usput poploči kuhinju, hodnik, i sobu dukatima.
Neka se On odupre ako može...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)
