Marx i Engels počeli su rabiti termin lumpenproletarijat u četrdesetim godinama devetnaestog stoljeća, kako bi opisali niže, deplasirane društvene slojeve, koji ne mogu sudjelovati u klasnoj borbi između vladajuće buržoazije i obespravljenog radništva (pravog proletarijata) - piše Telegram.
Lumpenproletarijat čine ljudi s ruba društva, koji jesu nezadovoljni svojim položajem u društvu, ali zbog čitavog niza razloga nisu kadri mijenjati taj položaj ni utjecati na društvene tokove. Lumpenproletarijat, naime, nema zajedničku ideologiju, ni zajedničke interese, pa ne može zajednički djelovati.
Jučerašnji prosvjedni skup protiv Vlade i HDZ-a, održan preko puta središnjice HDZ-a, na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, pokazao je da je Karl Marx u slučaju definicije lumpenproletarijata definitivno bio u pravu.
Koga smo jučer vidjeli ispred Meštrovićeve džamije? Skupinu dezorijentiranih, gotovo jadnih ljudi, koji nisu bili kadri artikulirati ni jedan konkretan politički zahtjev, osim onog uobičajenog, najopćenitijeg o odlasku Vlade i HDZ-a.
Ti su ljudi zastupnici najrazličitijih društvenih, političkih i osobnih vrijednosti. Među njima je bilo radikalnih hrvatskih nacionalista, pa ekstremnih konzervativaca, pa mnogo zagovornika teorije zavjere, pa nešto očiglednih homofoba, pa pokoji libertarijanac, i na kraju još oni ezoterični ultraljevičari iz Radničke fronte, koji bi se, u nekom normalnom rasporedu snaga, trebali boriti protiv skoro svega što je rečeno na jučerašnjem prosvjedu, a osobito protiv homofobije, napada na novinare, i nacionalističkih ispada.
Ali, eto, dolazak Radničke fronte na jučerašnji lumpenproleterski party zapravo samo potvrđuje glavnu Marxovu tezu o lumpenproletarijatu. Lumpenproletarijat okuplja, dakle, ljude s margine, koji će zauvijek ostati na margini.
Utoliko je jučerašnji prosvjed potpuno nevažan; sadašnji hrvatski lumpenproletarijat ne može ugroziti ni Plenkovićevu, ni bilo koju drugu Vladu, što sam premijer kao solidno obrazovani marksist, savršeno razumije, pa se vjerojatno smijao promatrajući prosvjed.
Što bi se, međutim, moralo dogoditi da hrvatski lumpenproletarijat preraste u bar donekle relevantan, rušilački politički pokret, kao što se dešavalo u pojedinim zapadnim zemljama? Prosvjednicima s platoa Meštrovićeve džamije prvo je potreban minimalan zajednički sustav vrijednosti.
Drugo, potrebna im je skupina ljudi kadrih da njihove razbacane misli i osjećaje artikulira u nekoliko lako prepoznatljivih, motivirajućih političkih poruka, Treće, potrebna im je jaka komunikacijska podloga, prije svega na društvenim mrežama. I četvrto, hrvatskim je lumpenproleterima neophodan snažan, karizmatični vođa: lumpenproletarijat je, znamo iz iskustva, uvijek protuliberalan i protudemokratski. On može postati politički utjecajan samo u autoritarnom političkom okviru s jednim, neupitnim, autoritativnim liderom.
Suvremeni primjeri uključivanja lumpenproletarijata u pravu politiku vidljivi su u slučaju dobrog dijela Trumpovih pristalica, koji su prije Trumpove predsjedničke kampanje bili potpuno društveno i politički marginalizirani.
Slično vrijedi i za Marine Le Pen, i za neke druge radikalne pokrete u više europskih zemalja, koji su pronašli bazu među marginaliziranim članovima društva: očito je da su lumpenproleteri, kad ih netko uspije organizirati u političku snagu, skloni profašističkim varijantama političkog djelovanja.
U Hrvatskoj je takav ishod nemoguć, jer HDZ, koliko god povremeno skretao prema liberalizmu, relativno čvrsto kontrolira dio nacionalističkog glasačkog tijela. Osim toga, HDZ kroz razne oblike redistribucije državnog novca kontinuirano podmićuje ne samo vrlo mnogo birača, nego i važne društvene institucije, od Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica, preko visokog školstva do svih mogućih veteranskih udruga.
Tako HDZ održava svoju središnju ulogu u društvu i smanjuje broj svojih eventualnih aktivnih protivnika, izvan već poznatih stranačko ideoloških konteksta. Stoga je hrvatski lumpenproletarijat dugoročno osuđen na potpunu marginalnost. Što je naravno, dobro.
Ne usuđujemo se ni zamisliti što bi se desilo kad bi se netko od govornika s jučerašnjeg skupa, uspio približiti nekoj društveno odgovornoj dužnosti. Vjerojatno bismo pomislili kako onaj nokautirani nesretnik iz važne državne agencije, koji ne priznaje da su ga nokautirali da ne bi izgubio posao, možda ipak nije najtragikomičniji primjer hrvatskog državnog službenika.