Vukovarski filmski festival je u svojem osamnaestom izdanju (28.8.-1.9.2024.) okupio impresivan broj dobrih filmova iz podunavskih zemalja (umjetnički ravnatelj Daniel Rafaelić) i jedina bi moja zamjerka bila, da ih se, zahvaljujući rasporedu, nije moglo sve pogledati (staromodno volim gledati filmove na velikim platnima a ne na mikro-ekranima). Svjesna takve (neizbježne) situacije, birala sam filmove „po slutnji i bez sustava“ pa sam prema tom „kriteriju“ pogledala srbijanski film „Sunce mamino“ scenarista i redatelja Koste Đorđevića (već je prikazan na Pulskom filmskom festivalu u programu manjinskih koprodukcija).
Sam naslov djeluje dvojno, jer osim što ukazuje na tepanje kojom majka obasipa sina, može zvučati gotovo podrugljivo kada sin (obično odrastao dječak) učini neku nepodopštinu. Šesnaestogodišnji Relja (Pavle Čemerikić) živi u Beogradu sa samohranom majkom Olgom (Branka Katić) i mlađim bratom (Boris Ilić), prijateljuje s neurotičnim informatičarom Ivanom (Denis Murić) i opsjednut je svojom ljupkom vršnjakinjom Anom (Alisa Radaković). Ana neprestance mijenja momke, pa Relja smišlja (uz Ivanovu pomoć) kako bi se s njom povezao, ali ne tek usput, površno, nego u odnos pun ljubavi i romantike…
Kada Relja otkriva da njegova majka, zbog loših odnosa sa svojom netom preminulom majkom, ovu odbija pokopati, on sam pokušava organizirati bakin sprovod (što mu je otežano jer je maloljetan) samo zato jer mu je Ana obećala da će doći na sahranu. Izvrsno je smišljen prikaz odnosa, od nerazumijevanja do bliskosti, između krhkog, upornog Relje i njegove prkosne ali brižne majke: odličnu realizaciju treba zahvaliti „fluidu“ između izuzetno uvjerljive Branke Katić i „snenog“ Pavla Čemerikića. Reljin lik je uokviren malim tikovima koji ukazuju na njegovu nervozu i nesigurnost, a osim fiksacije na Anu (satima stoji pod njenim prozorom ili s krova prati njena druženja) zbog koje je spreman lagati dobrodušnoj službenici u pogrebnom poduzeću (Dubravka Kovjanić), on je predani prijatelj i dobar brat (majku kori da će svojim ponašanjem uništiti mlađeg brata). Doista je fascinantno kako Čemerikić to postiže na jednostavan i efikasan način.
Veći dio zbivanja smješten je na beogradskim krovovima (scenografija Damjan Paranosić) po kojima se likovi (kostimi Lidija Andrić) prirodno kreću a koji, prije svega, zahvaljujući kameri Bojane Andrić, djeluju ne samo neobično atraktivno već poput njihovog prirodnog okruženja.
U mnogim filmovima glazba osjetno doprinosi ozračju filma, a bez glazbe skladatelja Filipa Mitrovića i elektro pop dueta Nipplepeople (Zagreb, 2008.) film „Sunce mamino“ bio bi neki sasvim drugačiji film. Bez pjesme „Ti i ja“ Relja i Ana bili bi neki sasvim obični klinci…