Ne znam kako vi, ali nakon ove silne buke oko objave jednog nevjerodostojnog spiska osumnjičenih hrvatskih branitelja, nisam primijetio da se smanjio broj nezaposlenih ljudi u Hrvatskoj, da se smanjio broj onih koji rade, a ne primaju plaće, da se smanjio broj onih koji obilaze kontejnere tražeći koju plastičnu bocu, ili pak broj onih koji nakon završetka radnog vremena tržnica skupljaju povrće i voće - ispod štandova, nisam zamijetio da je netko novi osuđen za nevjerojatne krađe vaših, mojih novaca koje smo dali državi i drugim političkim zajednicama da nam rade i grade uvjete za bolji život??
POLA U DRŽAVNU FARMU, POLA SEBI KUĆI
Ali, sjećam se jednog poznanika koji je bio hrvatski policajac do l993. a onda se zahvalio na toj dužnosti i uputio u svijet, u pečalbu.»Nisam mogao podnijeti situaciju šikaniranja zarobljenog srpskog starca, kojeg je moj kolega vezao za drvo. I ne samo to: na zamolbu ožednjelog starca za vodom, moj kolega je samo odmahnuo rukom sadistički gledajući starčeve muke.. Druga muka nastupila je kada smo ušli u jedno srpsko selo i kada je jedan drugi moj kolega dobio zadaću prikupiti domaće životinje, najviše krave, i odvesti ih u jednu farmu. Odvezao ih je, saznalo se poslije, pola u farmu, pola sebi u štalu..»
Eto, i moj poznanik i ova dvojica njegovih kolega, imaju danas status branitelja, i zato sam zdvojan kada čujem ovih dana poruku: «Svi smo mi branitelji..» I što sam mislio (i mislim) o ovim pitanjima vezanim za uhićenje Tihomira Purde, osumnjičenog za ratni zločin u Borovu Naselju, gdje je, navodno, ubio dvoje zarobljenih vojnika, napisao sam na jednom portalu, no, kako se u nas shvaća demokracija i na način da se tuđe mišljenje bodovanjem učini nečitkim, ne mogu vas uputiti na raspravu koja se tim po vodom vodila, jer moji su upisi «demokratski» izbrisani, i to uglavnom od jedne grupe kojoj se moja mišljenja ne dopadaju. Većinu «minusera», po nickovima i njihovim objavama ranije, zaključujem, čine branitelji koji su se odjednom osjećali ugroženi, jer, eto, netko od nas ima i neka pitanja pa i neka razmišljanja koja nisu trenutno u velikoj modi.
Meni nije ni na kraj pameti «ratovati» s hrvatskim braniteljima jer oko uloge branitelja u ratu l99l-l995. u Hrvatskoj je postignut kakav-takav konsensus, i vjerujem da većina, zajedno sa mnom, shvaća njihovu časnu ulogu u obrani hrvatskog teritorija i ljudi, izloženog napadu JNA koja je postala produžena ruka gospodara rata broj jedan, ratnog zločinca i tiranina Slobodana Miloševića. Svatko od nas, dao je, u okviru svojih mogućnosti, obol u, osnovi obrambenom ratu i tu bi diskusija, u vremenu kada imamo prečih stvari za rješavati, bila suvišna. No, rasprava o tome kako s postupalo prema zarobljenicima, starima, ženama, djeci, civilnim objektima građana Hrvatske, u to vrijeme, neminovna je i vodit će se do trenutka kada većina oštećenih bude obeštećena, a velikoj većini osumnjičenih za ratni zločin, pravedno suđeno.
ODGOVORNOST RATNIKA
Tu želim naglasiti jednu izuzetno važnu činjenicu: sudi se zločincima rata od vremena IIWW, u namjeri da i drastične kazne budu i opomena budućim naraštajima, sklonim ponavljanju povijesti. I suđenja koja traju već l5 godina od kraja rata l99l-l995. nisu samo stvar nacionalnih pravosuđa i suda u Haagu - to je obveza svih država nasljednica Jugoslavije, uvjet za ulazak u Europsku zajednicu. Stoga nema ili ne bi trebalo biti «naših» i «vaših» ratnih zločinaca - svatko onaj, koji je mimo zakona, pravila, konvencija i drugih pravnih dokumenata zloupotrijebio vojnu i policijsku moć, odgovoran je prvo sebi, zatim po pravnim dokumentima koji reguliraju odnose u ratu žrtvama ili njihovim potomcima, narodu kojem pripada i međunarodnoj zajednici koja zadnjih 60 godina, nakon dva svjetska rata, pokušava instalirati takve pravne sustave da oni pokažu kako se zločin, učinjen u ime države, vjere, nacije, rase ili jednostavno pogrešne politike, NE ISPLATI. Tako se i nakon rata l99l-l995. instaliralo Međunarodni sud u Haagu, a nacionalna pravosuđa sudila su onima koji su prešli granice «normalnog» ratovanja, ako uzmemo da je ijedan rat «normalan». I u biti, svejedno je gdje se sudi, u Haagu, Beogradu ili Zagrebu - bitno je da nijedan ratni zločinac ne prođe bez kazne. Pacifisti bi rekli, a tu sam negdje po svom svjetonazoru, da su mnogi ratovi nepotrebni, da se i najteži politički sporovi među narodima dadu riješiti mirnim putem, ako se to želi, da ratovi vraćaju države i narode unatrag, da su u biti velika tragedija za pojedince i obitelji, da su posljedice ratova često nesagledive u trenutku dok se rat vodi i da «računi za ratovanje» stižu i desetljećima poslije.
Pacifisti bi rekli, a tu sam negdje po svom svjetonazoru, da su mnogi ratovi nepotrebni, da se i najteži politički sporovi među narodima dadu riješiti mirnim putem, ako se to želi, da ratovi vraćaju države i narode unatrag, da su u biti velika tragedija za pojedince i obitelji, da su posljedice ratova često nesagledive u trenutku dok se rat vodi i da «računi za ratovanje» stižu i desetljećima poslije. RATOVI SU, osim striktno obrambenih, gdje su ratnici - branitelji posebno motivirani, KONCENTRACIJA LJUDSKE PATNJE, preplašenog ljudstva i ratne tehnike, DEMONSTRACIJA SILE, ALI I MANIFESTACIJA GROZOMORNOG STRAHA što je sve nedostojno HOMO SAPIENSA koji, kroz rat, sudjeluje u kolektivnom ludilu, gdje dominiraju instinkti ka preživljavanju, poslije objašnjavani kao - hrabrost, koje zapravo nije bilo.
KIBI - DABI PITANJA
Slušam sve češće razgovore i pitanja: «Može li netko od nas zamisliti da se raspad Jugoslavije odvio na miran način, da smo bili pošteđeni ratova na ovim prostorima - od Slovenije preko Hrvatske do Kosova?? Da smo, kojim slučajem, izbjegli rat i u ne znam kakvom obliku zajedništva, recimo vrlo labavoj konfederaciji, prijavili se kao kandidati za Evropsku zajednicu?? Da li bi bez rata na ovim prostorima vladalo blagostanje, bar na razini najslabije zemlje EU, da li bi vladala ovakva nezaposlenost kakva jest, da li bi bez «ratne elite» ipak bilo lakše graditi i razvijati industriju, poljoprivredu, turizam...?? Da li bi nas, u obliku jedne moćnije države na jugoistoku Evrope, više uvažavali, da li bi tada bili respektabilan činilac međunarodnih odnosa, a ne neka vrsta europske kolonije u kojoj su nas porobile strane banke, lanci robnih kuća, šarene laže o tome kako je kapitalizam sjajan model poduzetništva, svodeći nas na jeftinu radnu snagu koja u biti, radi za mnoge strane poduzetnike, na neko tržište s kojeg valja ubrati vrhnje, ili destinacije koja će se uskoro kupiti u obliku kupnje prirodnih resursa - voda, šume do prelijepih nekretnina prvenstveno uz jadransku obalu. Da sada o domaćim «pomoćnicima» strancima, za Judine škude, ne raspravljamo.
U svakom slučaju, na temeljna pitanja nemam sasvim određen odgovor što ne znači da zagovaram povratak u neku južnoslavensku zajednicu naroda - kotač povijesti vrlo je teško vratiti unatrag, što se dogodilo, dogodilo što se tiče ratnih pustošenja, i ljudskih žrtava - mogu reći, -ma kako utopistički zvučalo - NE PONOVILO SE... A to znači, čuvati se psihologije mase, čopora, vukova, stada ovaca, kolektiva gdje smo svi mi, recimo, Tito, Tuđman, Sanader...gdje smo svi Savez komunista, HDZ...gdje smo SVI i PO SVAKU CIJENU BRANITELJI.... Jer, poštovati valja POJEDINCA i OBITELJ, liberalne ideje, demokraciju , ali iznad svega RAD i DOPRINOS SREDINI KROZ RAD te ZAKONE, jer kažu, da nije njih, «čovjek bi pojeo drugog čovjeka».
Gdje su nestali radnici, gdje su nestale vrijednosti kao ZNANJE, STRUČNOST, POŠTENJE, MORAL, ČASNA RIJEČ...??? Jednoumlja su na našim prostorima, neki kažu podrugljivo, na prostorima Balkana, ostavila su stravične posljedice i nažalost, postoji opasnost da se ponove. Jer niti su svi isti - ugostitelji, mesari, dimnjačari, studenti,
novinari, profesori, liječnici.. niti su se svi branitelji časno borili. Imali smo i ratne huškače, «pse rata», imali smo ratne dobitnike, imali smo one koji su «lovili» činove, imali smo i one koji su kupili status branitelja za šaku eura, imamo i one koji su upisali staž branitelja u nepostojeće postrojbe, imali smo jednostavno one koji su se u ratu iživljavali nad nemoćnima, nenaoružanima, zarobljenima i one koji su rat shvatili kao priliku za materijalno bogaćenje. Srećom, imali smo časne branitelje i da nije njih, ne bi bilo samostalne Hrvatske, imali smo i one koji su pomagali susjede, jamčili za njihovu sigurnost, poštovali ženevske konvencije...
SVI SMO MI TITO, TUĐMAN, SVI SMO MI BRANITELJI...
Već je l6 godina od formalnog završetka rata (Daytonski sporazum potpisan je l995.) a mi se, dojma sam, nismo vratili u predratnu kolotečinu i svakodnevicu, nismo se vratili radu i poslovima. Sjećati se treba, pijetet je dio života svakog čovjeka, no poklici SVI SMO MI TITO, TUĐMAN ili SANADER, SVI SMO MI BRANITELJI, nisu pogled i put u budućnost.
Više, srećom tabu tema nema i raspravlja se i o delikatnim pitanjima bliske prošlosti, predsjednik Josipović i predsjednik Tadić okrenuli su stranicu mira, svjesni da retorika devedesetih vodi samo u nove sukobe, da bez rješavanja konkretnih pitanja posljedica rata nema ni napretka, ni Europske zajednice. Stoga ipak iznenađuje kako je jedan pravni slučaj izazvao toliko emocija, da ne kažem histeriju, kako su se javili i zvani i nezvani, ali najviše desničarija koja je preko leđa branitelja namjeravala pokupiti neke predizborne bodove. Tu prije svega mislim na HSP, na ražalovanog Antu Đapića, na dio medija koji je pohrlio braniti neobranjivo. Evo i jedne prispodobe koja ne mora biti posve točna, ali koja je slikovita: «Zar netko misli da se Adolfu Eichmannu sudilo l96l. umjesto u Jeruzalemu, u Bonnu, da bi presuda bila drugačija?»
Stoga, valja podviknuti i inertnim državnim tijelima, ministru Iviću, ali i drugima koji su problem Purde gledali kroz stranačko-nacionalne naočale. Taj slučaj treba biti podstrek upravo tim tijelima da dovrše posao objave ažuriranog i objektivnog spiska branitelja, jer
sve dok se to ne dogodi, moguće su manipulacije, pa i nove histerije od kojih je Hrvatska uistinu umorna. I tu je ta veza između nevjerodostojnog spiska - bilo je i procjena da Srbija traži čak 25 000 hrvatskih branitelja, da bi se pokazalo da ih nije više od 40 i da su većina- srpske nacionalnosti. Isto tako, valjalo bi se pouzdati i u «tihu diplomaciju», koja, ma koliko nam to bilo nesimpatično, može biti također učinkovita - naime, osim lista iz Beograda, postoje liste državnog odvjetništva iz Zagreba. U tim okvirima, bi se mnogi od nas rado našli u pregovorima jer srbijanska ministrica pravosuđa gospođa Snežana Malović ima odličan nastup i ostavlja dojam osobe koja suvereno vlada materijom, ma koliko teme delikatne bile.
PREKRETNICA NA BOLJE?
Zalažem se za slobodu mišljenja pojedinca, za njegova prava i obveze, za kreativan rad i poštovanje zakona i rada, za to da se zločini NEedaju kroz nacionalne naočale, ponavljam, da svaki zločin, ma s koje strane počinjen, ne ostane nekažnjen jer nekažnjeni zločinci su mrlja na savjesti svake nacije odnosno naroda. Nekažnjeni zločin (i zločinci) sjeme su novih razdora pa i novih ratova. A oni nastaju, pored ostaloga i stoga, što se ne omogućuje ljudima svakodnevna egzistencija, što se dijele nemilice otkazi, što mladi ne vide budućnost,
što se obespravljuje mnoge građane s ove ili one strane granica. Vratiti Hrvatsku u nacional-šovinističko raspoloženje nekoliko mjeseci prije potpisivanja predpristupnih ugovora u EU, značilo bi izravno raditi protiv nacionalnog interesa Hrvatske.
Više pravde, više mira - stara je talmudska izreka, i neka nam i ona, pored deset zapovijedi, bude ideja vodilja u godini koja treba biti prekretnica za Hrvatsku.
Prekretnica na bolje.