Prvi dan srpnja, što se kulturnih zbivanja tiče, obilježila je suradnja Kazališta Virovitica i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku koja je, osim kulturnog bogatstva kazališta našega maloga grada, pod čarobnim svjetlima scene naglasila i izuzetno važne društvene poruke i pouke. Premijera predstave „Sutra to možeš biti ti“ vrlo je hrabro, u vremenima u kojima čovjek nije siguran je li učestalo govorenje o vršnjačkom nasilju nužno potreban čin ili pretjerano „zamućivanje vode“, na jednom mjestu i oko jedne priče okupila dvanaestero talentiranih studenata Akademije i već afirmiranih mladih glumaca (redom: Meri Andraković, Selena Andrić, Dora Bogdanović, Mirko Ilibašić, Sara Ipša, Laura Kolesarić, Iva Slavić, Silvijo Švast, Matko Trnačić, Mateja Tustanovski, Goran Vučko, Mateo Pšihistal, uz video i audio gostovanje Draška Zidara i Gorana Košija).
Bilo bi teško i nepošteno izdvajati one koji su najbolje iznijeli svoju ulogu jer su doista svi duboko zašli u svoje likove pa kao da je sveprisutna teška priča svakodnevice zarovala duboko pod njihove kože kako bi uvjerljivo iznjedrila likove nasilnica i žrtve, popustljivih, maćehinskih ili nemoćnih roditelja okaljanih obiteljskim tragedijama, likove staloženih detektiva, senzacionalističkih TV voditelja, stručnjaka koji se razilaze u praksi i teoriji.
Likovi otvaraju prostor promišljanju o utjecaju društvenih mreža na mlade, o dostupnosti opojnih sredstava, o utjecaju obiteljske slike i sustava u kojemu živimo na djecu (neprežaljeni roditelji, neprisutni roditelji, negativni i verbalno ili fizički nasilni roditelji, vršnjačko nasilje, zločini i kazne, imovinsko stanje, urbana kultura ulice, nemoć pedagoga, psihologa i učitelja u stvaranju promjene i atmosfere apsolutne tolerancije među djecom i mladima, nedostatak utjehe i ohrabrujuće riječi…). Drugim riječima, pomalo je zastrašujuće što su glumci igrali život – koji susrećemo svakodnevno u svom susjedstvu (neovisno o tome u kojem gradu i državi živjeli, u svakom gradu postoje neka Hana ili Tamara, samo drugačijih lica).
Režiju, u kojoj je s malo rekvizita i pričom zasnovanoj na jednom događaju rečeno mnogo, potpisuje Anica Tomić (ujedno je preuzela i kostimografski i scenografski dio posla, pri čemu su asistirali Vanda Grbac i Krešimir Tomac), dok je za dramaturgiju zaslužna redateljičina dugogodišnja suradnica i suautorica niza uspješnih predstava Jelena Kovačić. Oblikovanje svjetla i videa preuzeli su Domagoj Garaj i Domagoj Mrkonjić (koji je također i asistent režije).
Svjetla i jednostavna, ali izuzetno upečatljiva scenska rješenja (poput balončića načinjenih od pjene kojima se evocira djetinjstvo, projicirane videosnimke od kojih neke nastaju u trenutku samoga igranja na sceni) predstavu čine vizualnom poslasticom koja ne umara gledatelja, već ga svesrdno uvlači u svoj minikozmos. Stabilnost kozmosa povremeno narušava odabir glazbe koja se teško uklapa (koliko god se trap i fusion trap danas smatrali glazbenim stilom mladih i koliko god se htjela naglasiti podložnost mladih zavodljivosti provokativnih stihova i melodija, ipak je nešto manje uvjerljivo) i na trenutke glasnoćom „izjeda“ komad (osobito završna, pomalo jezično nespretna zajednička pjesma „Evelyn, Evelyn“, originalno proizvod fikcionalnih blizanki, točnije, digitalnim vještinama očovječena dua; uporaba ove pjesme bit će jasna samo onima kojima je poznato stvaralaštvo Amande Palmer i Jasona Webleyja, kao i njihove fabularno i melodijom iskonstruirane sijamske blizanke Eve i Lyn, a nama ostalima ostat će tek podsjetnik na završnu sliku poredanih glumaca i maestralno spušten zastor jer je tekst pjesme ostao pomalo „visjeti“ u zidovima prostora).
Vjerodostojnosti tematike samoga komada (koji je inače inspiriran tekstom „Čudovišta“ Niklasa Rådströma, kao i spisima, člancima i emisijama posvećenima temi vršnjačkoga nasilja) pridonosi i činjenica da je predstava rezultat sveučilišnih kolegija „Majstorska radionica glume 2: glumac pred dramskim tekstom“ te „Dramaturški praktikum II.“ studenata 1. godine diplomskoga studija glume, pod mentorstvom gore navedenih redatelja i dramaturginje, ujedno i sveučilišnih profesora osječkoga studija glume (Tomić, Mrkonjić, Kovačić).
Na ovaj način mladi ljudi progovaraju o problematici koja prati nešto mlađe, no generacijski njima svejedno bliske. Sjajno je što je predstava (jednako kao i predstava „2:14“ sedam godina prije nje) upravo s jedne obrazovne ustanove poslala društveno-kulturni krik koji će (nadam se!) odjeknuti i među mladima naših škola ako im se omogući gledanje predstave.
U skladu s na početku spomenutima porukom i poukom koju predstava nosi, ovime djelom moglo bi se prevenirati neke moguće nesreće i zločine nastale bilo kojim oblikom maloljetničkoga nasilja, ali i, poput gumba na košulji, učvrstiti moralne, empatijske i ljudske smjernice koje često kao društvo zaboravljamo, ali su nam prijeko potrebne za izgradnju i očuvanje stabilnog, miroljubivog i sigurnog svijeta, svijeta koji bi zazirao od pretjeranoga verbaliziranja emocija i problema ponašanja u kojemu istovremeno djeluje nemušto i slijepo pored zdravih očiju u slučajevima ugnjetavanja pojedinaca.
Svesrdno se nadam da će nas ova predstava natjerati na postavljanje kolektivnoga pitanja: „Gdje li radimo greške u koracima odgoja?“ Još se svesrdnije nadam da ćemo nakon pitanja pronaći i odgovor. Dopustimo kazalištu da bude medij i medijator.