Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine priče Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ.
***
Iz razmišljanja ju trgne kreštavi, panični glas majke „Emaaaaaa“ – derala se! „Strankaaa!“ Ema vikne da ju majka čuje: „Otvori prozor i reci da ću odmah doći“. Teško je izvlačiti ruke iz brašna i odmah se nacrtati pred vratima. Zazivanje se nastavlja. Znajući protokol, nazove supruga da vidi gdje se nalazi i ode provjeriti o čemu je riječ. Da je mlađi sin kod kuće on bi to obavio, ali još je u školi.
Riješivši slučaj, vrati se u kuhinju. Vrijeme je da se na terasi postavi stol za ručak. Kada je vrijeme lijepo, ručaju vani. Lijepo je gledati oko sebe zelenilo, udisati svjež a topao rujanski zrak i uživati u jelu uz koju kapljicu finog crnog ili bijelog vina, ovisno o meniju.
Vrijeme ručka je točno 13 h i ni minuticu više. Razlog? Na ručak dolazi Emin svekar. Vremešni starac od 93 godine vrlo pokretljiv i lucidan. S pamćenjem slona. I pričama koje više nikoga ne zanimaju jer ne poznaju niti jednog aktera u njima, a osim toga i već puno puta slušane.
<<< Sumanta (1)
<<< Sumanuta (2) Vrijeme za ručak
Ema uvijek prostire stolnjak za ručavanje, postavlja pribor i ponekad stol ukrasi malom vazom s cvijetom ubranim u vlastitom vrtu. Ona se voli igrati, no ostatak familije ne uživa u tome jednako kao ona pa počesto izostavi neke sitnice koje bi uveselile stol. U posljednje vrijeme na stolu bi se našao pribor za troje. Oca i sina i oca i sina. I opet bi se u sebi grizla zbog toga, ali ovo je bilo jače od nje. Pitala se što to nije u redu s njom. Otkako se vratila sa psihijatrije, kao da su se njena osjetila izoštrila. Čula je i najtiše zvukove i zvukove iz daljine, a za stolom mljackanje za vrijeme jela jednostavno nije mogla podnijeti. Oduvijek je bila gadljiva, a sada nekako pojačano. Slušala bi škljopocanje proteze u ustima i njeno namještanje u ustima punim hrane. Pa pričanje punim ustima. Naprosto, morala je sebe udaljiti iz tog prostora. Prepustila je suprugu brigu o njegovom ocu i slušanje najnovijih dogodovština. Djed je bio nezamjenjiv u pravljenju pizdarija.
Najnovija priča je išla ovako: „Danas me nazvala neka žena i pitala za moj OIB“.
Emin suprug je upitao: „I, jesi li dao?“
„Ne“ – reče samouvjereno djed!
Što je nama već znak da tu nešto ne štima. Jer djed voli slagati. Naročito kad se njegove kože tiče. Sutradan dolazi pokunjen i ispod glasa mrmlja kako je dobio paket novina i obavijest o pretplati.
„Mrcina jedna! Šta će meni novine kad više ne mogu čitati!“ – sad je već povisio glas.
Emin suprug upita: „ Pa ipak si im ti dao podatke?!“
„Pa kad su tražili! „ nadoda djed.
Majka je voljela jesti sama. Nitko joj nije zavirivao u tanjur, a ona je jela sporo jer nije imala više ni jedan zub u usnoj šupljini. Naučila je hranu sjeckati otvrdnulim desnima. Nije doručkovala, a onda bi slatko pojela ručak. Jela je polako, temeljito i dugo. Uvijek uz prethodno pitanje jesmo li svi jeli. Pri tome bi se opet čuli oni silni zvukovi koje ona nije podnosila pa se držala podalje. Ema bi sama sjedala za stol tek kada bi se svi namirili i razišli. Tada bi odahnula od cijelog jutra napetosti u svome tijelu. Pojela bi malo ili nimalo, ako se osjećala toliko umornom da bi jednostavno otišla u spavaću sobu i bacila se na krevet. Jedino mjesto gdje je nisu uznemiravali.
***
Od iste autorice
Slaba točka
Priče s ulice
biLJana
