U toku jednoga dana, samo zbog jedne vijesti, cijeli civilizirani svijet ponovno se zgrozio na spomen hrvatskog imena. Hrvati su, naime, srušili Stari most u Mostaru. Vijest je bila nedvosmislena, a svaki komentar suvišan, osim, naravno, prigodne komemoracije.
Od sada nadalje priča o Starom mostu imat će i svoj kraj. A u priči kao i u povijesti znat će se ime autoru mosta (Hajrudin), dok će se egzekutoru zamesti svaki trag. Ostat će zapisano samo to da je bio Hrvat na našu sramotu, čak i onda kada to više nikome ne bude važno - imao je pravo novinar Gordan Malić kada je prije dva desetljeća, 30. studenoga 1993., u Feral Tribuneu objavio te rečenice.
Jer danas, to uistinu više nikome nije važno. Rat je završio davno, mnogo je Neretve proteklo iznad, pa ispod obnovljenog Starog mosta; i haška je presuda donesena, a u njoj je most proglašen legitimnim ciljem, pa zašto sad, recimo, ne tvrditi da ga je i trebalo srušiti? A danas smo i suvremeni, kaj ne, pa više ne pucamo, nego izlazimo na referendume. Bosna i Herceg-Bosna? Za Europljane hrvatskoga tipa to su lanjski snijezi: zato i jesmo prešutjeli prošlotjednu dvadesetu obljetnicu rušenja Starog mosta u Mostaru.
Dakako da nacija može zaboravljati koliko god hoće. I dakako da se povijest može htjeti mijesiti kako komu drago, pa Vukovar od dostojanstvenog pobjednika pretvarati u sramotnu desničarku palanku, a Mostar od nacionalne sramote u mjesto kojeg nema. No jedno je htjeti, a drugo ostvariti. Stari most, i simbolička popudbina koju nosi, vratio se ovih dana u obliku (još jedne) optužnice, ma koliko nacija odlučila šutjeti o tome. Tek je, naime, agencijski zabilježeno kako je Ante Jelavić u Splitu optužen da je 1996., sa 700 tisuća kuna hrvatskoga ministarstva obrane, u Splitu kupio stan Ivici Rajiću.
Ante Jelavić...? Ivica Rajić...?, namrštit će se mnogi na tu čudnu vijest. Ali, tko su ti ljudi? Danas uistinu manje od ničega: prvi živi u Zagrebu kao odbjegli optuženik od suđenja u Sarajevu za optužbe da je u Herceg-Bosni protuzakonito trošio novac hrvatskoga proračuna. Drugi je ratni zločinac, kriv za pokolj Bošnjaka u srednjebosanskom selu Stupnom Dolu 1993., čovjek kojega je sigurnosna služba HVO-a sumnjičila da je iz Kiseljaka granatirao Sarajevo, i prvi Hrvat protiv kojega je Haški sud, daleke 1995., podnio optužnicu.
Ali nekada, cijela bi se Hrvatska lecnula na spomen njihovih imena. Cijela jedna povijest institucionalnog bezakonja i zaštite ratnih i političkih zločinaca ostala je neraščišćena iza Jelavića, Rajića i njihovih kamarada. Ako splitska optužnica nije tek neočekivan zakašnjeli incident, nego početak stvarnoga ispumpavanja hercegbosanske crne jame, mnogo ćemo toga još doznati - na dobro današnjice.
Ako pak nije, možemo se tješiti odlomkom kojim Predrag Matvejević u prošlu nedjelju opisuje bizarno postojanje novog Starog u Mostaru: »Novi most je ranjeni most. Ta rana je takve prirode da ne dopušta jednu familijarnost, bliskost. Ta rana ima u sebi memoriju.Ta memorija je negativna, teška. Kako su mogli taj most srušiti?«